(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Snježne gadosti

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Snježne gadosti

- in Kolumne

Kako u svojoj kolekciji čizama ne posjedujem baš ništa prikladno za snježne gadosti , izgledam poput onih splitskih gusaka koje su po Kupresu hodale u štiklama. Samo što sam ja sad riječka guska koja to radi na Marčeljima

Zima i ja ne volimo se otkad je mene. Njoj moja netrpeljivost – i mogu slobodno izustiti veliku riječ koju rijetko upotrebljavam „MRŽNJA“ – ne znači ništa, ali zato sam ja i fizički i mentalno i duhovno i emotivno nagrižena svaki put kad vidim pahulje snijega.

Snijega koji nije u prolazu poput mene ispred izloga skupih dućana, već je tu kako bi se zadržao određeno vrijeme poput mene u nekom outletu ili na hvalevrijednim popustima.

Kad sam bila klinka smijala sam se školskim kolegama u prigradu koji su morali trčati na bus jer su imali dvije linije tjedno (naravno da se meni to tako samo činilo budući da je petica vozila svakih dvadesetak minuta). Također, uvijek su mi bili smiješni ljudi koji bi u normalnu gradsku klimu (kaputiće i čizmice) silazili s nadmorskih visina obučeni u skafandere, čizme za planinarenje , omotani u kapuljače i šalove ispletene ravno s merino ovce.

 

Kako se karma poigrala sa mnom! Nije bilo tako brzo, ali zaslužila sam ovu malu igru sudbine koja me petnaest godina nakon srednje škole nastanila u vlastitu verziju Winterfella u kojem me moj osobni Jon Snow spašava deset metara od ulaska u zgradu kada mi auto stane i s njim ne mogu apsolutno ništa osim u ljutim polusuzama zbog vlastite nesposobnosti vožnje po snijegu i/ili ledu moliti ga neka dođe s posla pomaknuti vozilo.

O da, snijeg volim otprilike kao što volim Big Brother, turbofolk, jetrica ili škampe. Dvaput sam probala škampe i oba puta sam željela da ih probala nisam.

Sve navedeno mogu izbjeći osim snijega, a na današnji dan Gospodnji, petak 2. rujna 2018., zaspala sam i probudila se u toploj sobi u zgradi ispred koje se nastanio romantični bijeli pokrivač ili kako ga ja u sebi zovem, bijelo govno.

Prvo, hladnoća. Možda će mi s godinama hladnoća pasati. Ne vidim to kao izgledan scenarij, ali čovjek nikad ne zna. Hodam po stanu obučena u najtopliji komad odjeće koji imam, plišani onsie. Bijeli na roze cvjetove. Seksi do bola. Neću zaboraviti niti dokoljenke navučene do grla. Prolazim pokraj ogledala, namignem i sama sebi kažem „damn girl!“.

Seksi i zima? Nepostojeća kombinacija.

Kada izlazim, prvo moram pripaziti na nekoliko zaleđenih stepenica. Nema ih puno, ali sasvim dovoljno za polomiti ruku/nogu ili pobrojati sve zvijezde svijeta te pritom spomenuti mamu, tatu i sve pripadnike familije svih osoba koje znaš ili si ih u životu sreo barem jednom.

 

Kad preživim stepenice, moram preživjeti i put do automobila. Eh… Kako u svojoj kolekciji čizama ne posjedujem baš ništa prikladno za snježne gadosti , izgledam poput onih splitskih gusaka koje su po Kupresu hodale u štiklama. Samo što sam ja sad riječka guska koja to radi na Marčeljima.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Auto je, naravno, okovan ledom pa sam ove godine saznala i za postojanje finih kemikalija koje odleđuju stakla u svega nekoliko sekundi. Sve to našpricam, led iz krutog stanja vrlo brzo prelazi u tekućinu koju, potom, NE MOGU obrisati jer su se i brisači zamrznuli.

Svakako da zadnji radi bez problema, problem je u prednjima. Zašto bi bilo drugačije?

Opet negdje stanem, opet sve našpricam i papirnatim maramicama (u nedostatku bolje opreme) obrišem vjetrobransko staklo. Pokušala sam ignorirati, ali kad se dogodilo prvi put tijekom vožnje više sam promatrala mozaik leda koji se ponovno zamrzava preda mnom nego samu cestu koju ionako više nisam vidjela od toga leda.

Više ne psujem ničiju familiju nego samo brisače.

Podsjetim se da Jon Snow sada vozi iglu od Lagune (ne pribor za šivanje već eskimsku natambu) u kojoj grijanje ne radi, a led se stvara izvana i iznutra. Plus što je iznutra sve neprestano vlažno jer se ne stigne osušiti pa su vidljivost i neka relativno normalna temperatura osigurane jedino onih dana kada je toplo i sunčano. U Winterfellu ih brojimo na prste.

Više ne psujem brisače. Sad se zahvalim Jonu Snowu i na Jonu Snowu.

Ah… snježne gadosti.

Dolazim u Rijeku, parkiram auto. Brisači sada rade. I oni vole zimu kao ja.

Trebam se vratiti s posla doma. Jučer je to bilo iskustvo iz snova. U Rijeci sniježilo skoro cijeli dan, ali ceste su bile sasvim ok. Počelo je kišiti, snijega nije bilo.

Nivo nervoze: green alert.

Kako se približavam Rujevici i prolazim pokraj stadiona, već vidim laganu atmosfersku promjenu.

Nivo nervoze: yellow alert.

Dolazim na Mariniće, prolazim rotor, stajem u Plodine. Parking ispred Plodina je potpuno bijel. Pronalazim mjesto, moram izaći iz auta. Naravno, čizme se kližu. Ulazim u dućan, kupujem što mi treba, ulazim u auto. Zaboravila sam vrhnje, ali da mi se sad nudi vrhnje direktno iz rajske krave (ili u mom alergičnom slučaju edenskog badema ili božanske soje) ne vraćam se. Put za Marčelje se nastavlja. Sve je kao, očišćeno. Kao – ključna riječ.

Nivo nervoze: red alert.

Dolazim do skretanja. Biram put koji je vjerojatno uspješnije savladati. Ključna riječ: vjerojatno. Svladam jednu uzbrdicu, svladam drugu i stanem.

Nivo nervoze: double red alert.

Nastavak priče naravno iziskuje već spomenutog superheroja koji dolazi spasiti damu u nevolji onih par metara od stana kako bi sutra ujutro ponovno morao izvesti istu stvar jer ista dama ponovno je u nevolji i ne može krenuti na posao.

Marčelji (Foto: Riječanin)

Već strepim od toga što me čeka danas.

Zimska idila u mojoj glavi bilo bi ispijanje koktela na nekom otočju dok sunce grije tijela netom okupana u čistom i bistrom moru (jer more nikad neće biti voda!). Zapravo, zimska idila je ljetna idila.

Foto: Ilustracija (Youtube)

Sve ostalo su…. zimske gadosti.

Komentari