(FOTO&VIDEO) ISPOVIJEST OPATIJSKOG UČENIKA I KUHARA Josip: “Rad u Hrvatskoj krije previše zamki, sreću sam našao u inozemstvu!”

(FOTO&VIDEO) ISPOVIJEST OPATIJSKOG UČENIKA I KUHARA Josip: “Rad u Hrvatskoj krije previše zamki, sreću sam našao u inozemstvu!”

- in Vijesti

“Zadovoljan sam poslom i pruža mi se mogućnost napredovanja ali mi nedostaju prijatelji”, iskren je Josip Petrović

Josip Petrović mladi je 25- godišnji Slavonac, opatijski đak i sezonac koji je svoju sreću, kao i sve veći broj njegovih vršnjaka, odlučio potražiti u inozemstvu.

Male i neredovite plaće, prekovremeni a neplaćeni sati, nesigurna radna okolina, izrabljivanje od strane poslodavaca te nemogućnost napredovanja u struci mladog su Josipa udaljili od Slavonije te Opatije gdje je završio srednju školu i radio u tamošnjim hotelima.

Perspektivan, radišan i željan novih znanja, otputio se u Njemačku. Jezik mu na sreću nije predstavljao veliki problem, njemački mu je skoro pa materinji, naime odrastao je u Švicarskoj gdje su mu roditelji tada radili.

Za naš portal odlučio je progovoriti o razlozima odlaska iz Hrvatske.

Josipe, za početak nam se ukratko predstavite? 

Zovem se Josip Petrović, dolazim iz okolice Slavonskog Broda, iz mjesta Kaniža koje je kao i velika većina slavonskih sela opustošena naglim odlaskom mladog stanovništva koje se uputilo u bolje sutra, uglavnom prema zapadnoeuropskim zemljama. Po zanimanju sam kuhar i završio sam Ugostiteljsku Školu u Opatiji, 2010 godine.

Gdje ste radili nakon završetka škole i kakva su bila iskustva?

Završivši školu u Opatiji, radio sam kao sezonski radnik u poduzeću Liburnia Riviera Hoteli u  Opatij. Prošao sam sve hotele iz spomenute grupacije i radio na važnim događajima koji su se tamo zbivali, kao što su kongresi, seminari, svadbene svečanosti, banketi. Kroz sav taj rad skupio sam iskustvo, ne samo radeći, nego i gledajući kako drugi rade.

Kako je bilo raditi u Opatiji?

U Opatiji, što se kuharstva tiče, rade vrhunski znalci koji su dobro potkovani znanjem i koji su spremni podijeliti isto nekome tko ima želju za tim.

Od prvog dana sam imao motivaciju i želju za ostvariti nešto po pitanju kuharstva i trudio sam se učiti što više. Dan danas, kad se prisjetim, od toga sam imao velike koristi i pomaže mi znanje koje sam stekao u Opatiji, to mi puno pomaže u inozemstvu.

Kada ste se odlučili za odlazak u inozemstvo, koji je bio primarni razlog? Je li postojala mogućnost pristojnog života u Hrvatskoj?

Presudila je moja posljednja sezona u Hrvatskoj. Jako neugodan osjećaj, gdje se u razgovoru s poslodavcem osjeti kako on ima mogućnosti odabira radnika, tržište je malo, potražnja velika, a radna snaga vrlo loša. Voda ide na mlin poslodavcu i ako bi on rekao da se sutra počinje s radom, kupuje se karta u jednom smjeru, dva kovčega koja su pripremljena, uzimaju se u ruke i ide se u poznato ili nepoznato.

Mene je put vodio četiri sezone u Opatiju, nije mi bilo loše, daleko od toga, ali je bilo krpanje smjena s raspoloživom radnom snagom.

Radilo se 60 do 70 sati tjedno…

Kako poslodavci žele dobar promet s malo osoblja, takav način je i shvatljiv. Radilo se 60 do 70 sati tjedno, smjene iz prve u drugu, dvokratan rad, rad na doručku, cijelodnevni rad.

Sve smjene koje su bile moguće za odraditi, mene su zapale. Moja treća sezona u hotelu Bristol u Lovranu je bila po pitanju smjena možda i najteža. Sjećam se dobro da sam u tjednih 6 dana radio 5 smjena, a nekada bi odradio i 7. dan koji mi je inače slobodan, jer bi me nadređeni zamolio. Drugi način nije postojao za pokriti taj dan.

Naravno, novim načinom poslovanja te godine, gdje se svaki dolazak i odlazak s posla evidentirao karticama, nije mi bilo dopušteno taj 7. dan pisati kao radni. Tu su se gubili sati. Drugim riječima, radio sam besplatno.

To je bila kap koja je prelila čašu. Druga činjenica jest i težak pronalazak posla po zimi. To je uvijek bila lutrija i većinom se svodilo na rad na crno, jer je poslodavcima bilo isplativije. Šuti se jer se okrene koja kuna i dani nisu monotoni.

Razlozi za odlazak iz Hrvatske su kod svakoga različiti, kod nekoga je želja za napredovanjem i ostvarivanjem boljeg života, kao što je bio slučaj sa mnom, kod nekih je materijalna situacija presudna, kako bi si kroz godine rada pokušali osigurati egzistenciju i možda se nekada i vratiti.

Tržište Europske unije, kao i otvorene granice, smatram jedinom pozitivnom stvari koju je Hrvatska ostvarila ulaskom, jer nama mladima se ne mogu više gušiti snovi i ne moramo prihvaćati ono što nam poslodavac nudi. Ugostiteljstvo u Hrvatskoj nije cijenjeno i ugostitelji nisu, prema iskustvu, dovoljno plaćeni za obavljeni posao.

Govore ljudi sa strane kako te poslove može svatko obavljati i to baca neku vrstu ljage na naobrazbu čovjeka koji voli raditi kao ugostitelj i koji je odvojio godine života kako bi skupio iskustvo.

Koje su bile prve prepreke kada ste došli u inozemstvo? Mentalitet, kultura, jezik?

Iako sam mislio da ću biti među prvim putnicima za Njemačku, prva postaja nakon sezone u Opatiji bila je Švicarska.

Neočekivano, dobio sam posao u jednom malom restoranu, gdje sam radio tri mjeseca čekavši vizu. Kako mi nije uspjelo dobiti vizu, bio sam frustriran i tražio mogućnost za dalje. Nisam vidio rješenje i opcija je bila vratiti se u Hrvatsku, eventualno odraditi još jednu sezonu i onda se uputiti u inozemstvo.

U međuvremenu, u svom tome kaosu koji se zbivao oko mene, nenadano mi se javila jedna dobra prijateljica i ponudila mi jednu vrstu online posla. Znatiželjan kakav jesam, prihvatio sam ponudu i bez imalo straha ušao u taj svijet. Jedan veliki zaokret u životu, koji se nenadano dogodio mi je uljepšao život.

Više nisam bio ograničen samo na jedan posao, jednu struku, nego sam proširio horizonte i uvidio da sam sposoban za nešto više.

Nakon tri godine toga posla, skupivši hrabrost i iskustvo, odlučio sam se na taj korak odlaska u inozemstvo. Planirao sam ga od siječnja do listopada 2017. kada sam i našao prvi posao u gradu Nürnbergu.

Načuo sam od jako puno ljudi, a i informirao se putem interneta, da je jako teško pronaći smještaj, pa sam se odlučio za alternativu. Pitao sam potencijalnog budućeg poslodavca da li je moguć smještaj u sklopu posla. Nisam znao kamo idem, samo sam prihvatio, kupio kartu i otišao.

Taj put, kad sam odlazio, imao sam mogućnost povratka nazad na stari posao i zbog toga je bilo lakše. U prijašnjim poslovima sam bio primoran prihvatiti, jer, tko me poznaje dobro, zna da ne mogu uzimati novce od roditelja i time bi se smatrao nesposobnim.

Došavši tamo, ponavljam, bio sam spreman na sve, pa i na povratak kući. Ravnodušno sam prihvatio sve, a uz to je olakotna okolnost bila ta što vrlo dobro govorim njemački jezik. Pričam ga kao materinji i znao sam da u uređenoj državi, u slučaju nekih negativnosti, postoje službe kojima se mogu obratiti.

Početak rada je bio težak, puno radno vrijeme od 10-ak sati, rad nedjeljom i sve što ugostiteljstvo nosi sa sobom, a ja izašao iz udobne stolice nakon tri godine. Prilagodio sam se brzo, iako svaka regija, ne samo u Njemačkoj, tako je svugdje u svijetu, ima svoja prepoznatljiva regionalna jela. Kada sam to upoznao, nakon otprilike mjesec do dva rada, bilo je puno lakše.

Čini li vam se da ste napredovali u struci od kada ste u Njemačkoj?

Osvrnuvši se na ono što sam prošao u manje od godinu dana, napredovao sam.

U Hrvatskoj sam bio statist od završetka školovanja pa do svih poslova koje sam radio, osim tog online posla i svih poslova u Njemačkoj. Svaki posao je težak, ali donosi nešto novo. Vjerojatno je svakome put tako utkan da mora prvo početi od najgoreg kako bi kasnije znao cijeniti što ima.

U početku je bilo teško i mislio sam stvarno da je to najgora odluka koju sam mogao donijeti. Početkom ne smatram samo prve dane, nego prve mjesece i prvi posao. Uvijek me pratio neki dobar osjećaj, bez obzira na sve, kako će moje vrijeme doći.

Sada smatram odlazak u Njemačku najispravnijom, najrealnijom i najsigurnijom odlukom koju sam donio nakon dugo vremena. Jako su velike mogućnosti i uvijek se može pokušati nešto novo.

Koliki su troškovi života vani? Postoji li balans između troškova i mjesečne zarade?

Što se tiče troškova života, nije toliko drastična razlika u odnosu na Hrvatsku. Plaća je valjda tako skrojena da je moguće normalno živjeti i da se može nešto uštedjeti za kvalitetan godišnji odmor.

Svaka osoba naravno zna kako da si raspodijeli novac s kojim raspolaže. Meni 1/4 plaće od blizu 2000 eura neto odlazi na stanarinu i režije (u to računam i Netflix i DAZN koje koristim za filmove i sport i jos 20 eura za teretanu), 100-200 eura mi ode mjesečno na hranu, 70-ak eura mi je mjesečna pokazna karta. Plaća mi pokrije sve i još imam mogućnost nešto si priuštiti, zaključio je svoju priču Josip Petrović.

Komentari