(KOLUMNA) BEZ PUDERA Na ovim prostorima: Nikada ne bi pogodili koji stih u meni budi nacionalni identitet – na najgori način

(KOLUMNA) BEZ PUDERA Na ovim prostorima: Nikada ne bi pogodili koji stih u meni budi nacionalni identitet – na najgori način

- in Kolumne

Nisam od nacionalnog ponosa. Ima ljudi koje himna dira. Koji se ustanu i stave ruku na srce ne zato što tako nalaže protokol već zato što im stvarno srce jače tuče kad je čuju. Osjećaju domoljublje duboko u sebi

Kod mene nije tako. Meni je himna stvar protokola. Dignem se, poslušam dvije strofe ili četiri, ovisno kako gdje i sjednem. Ne dira me. Nacionalni identitet nisko mi je na listi prioriteta. Neki me razumiju, a ostali bi me katapultirali negdje daleko izvan granica u državu u kojoj bi mi ista stvar jednako značila.

Nacionalni ponos osjetila sam u par navrata. Najveći je bio 2003. kad je Lino Červar preuzeo rukometnu reprezentaciju i tijekom onih utakmica u kojoj su divote na terenu izvodili Balić i Sulić, dok je Đomba zabijao fenomenalne golove, a mi smo (mi Hrvati) od davno zaboravljene postali rukometna velesila.

Nacionalni identitet? Nemam ga dok slušam himnu. Ali dio je mene svaki put kad čujem „Na ovim prostorima“ Hladnog piva.

Reći ću zašto, stih po stih.

„…na ovim prostorima
baš lijepih stvari ima, na ovim prostorima… „

Ima. Odličnih recepata, prekrasnih pejzaža, dobrih ljudi koji znaju pokazati veliko srce kad se za to pokaže potreba.

„…imamo pjesme od kojih se duša steže…“

Ostala si uvijek ista. Cesarica. Lipa moja. Imamo ih na pretek.

„…imamo gluposti dokle pogled seže …„

Prije par dana pokloni za najpotrebitije otišli su u ruke polaznika privatnog dječjeg vrtića. Državna tajnica je pobjegla od novinara, ravnateljica vrtića je lagala u kameru. Vrlo časno od jedne časne. Na kraju ispada da će ih djeca morati vratiti. Gluposti dokle pogled seže…

S druge strane Željka Markić ponovno nešto negoduje i traži od Vlade neka se pozabavi pitanjem zabrane Facebooka. Ok, jasno mi je da se radi o pokušaju medijskog privlačenja na vlastito postojanje. Ali ipak… nije svaka reklama dobra reklama, no njezinoj ciljanoj skupini se sigurno čini kao pametna ideja. Možda da odemo na još jedan višeuzaludni i omalovažavajući referendum. Gluposti dokle pogled seže….

„…imamo beskrajna žitna polja,
imamo gladnih koliko te volja.“

Najveći oksimoron Lijepe naše. Hrane i gladnih koliko želiš.

„Imamo dušu ko’ aerodrom
i dobar osjećaj za loptu,
urođen strah od propuha,
imamo najsočnije psovke“

Dobar osjećaj za loptu primjer je rukometne reprezentacije. Reći će mnogi da je naš najveći domet ipak ono famozno treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 98.-e, ali ja ipak skidam kapu rukometašima. U svakom slučaju, osjećaj za loptu, na tisuće trenera i izbornika te „da se nisam ozlijedio u osnovnoj školi, danas bih rasturao“ sportaša imamo.

Propuh je nešto na što me pokojna baka upozoravala, samu sebe upozoravam, a tako će se i nastaviti. Sve boljke rezultat su propuha.

Najsočnije psovke?

J… ti prvi red na sahrani. Nešto najbolje što sam čula. Em si mrtav, em ti netko J*** najbližu obitelj. Vrhunska psovka.

„Imamo nova kola radi dojma…“

Prije nekoliko godina dobila sam ponudu za prisustvovanjem jednom after partyu. Rečeno mi je da se trebam samo uređena pojaviti tamo za što ću dobiti određenu svotu novaca. Bez obveza. Ta svota novaca bila je veća od moje tadašnje plaće. Veća je i od moje današnje plaće. Kad bolje razmislim, niti jedan poslodavac u mom životu dosad nije procijenio kako je mjesec dana mog rada i svakodnevnog pojavljivanja na poslu vrjednije od prisustvovanja jedne večeri na jednom partyu bez obveza.

Procijenila sam kako opasnost od toga da će mi nešto uletjeti u piće, a potom i mogućeg buđenja i otrježnjenja usred „gangbanga“ nije vrijedno zarade. Bez obveza, dakako. Važna je samo diskrecija.

Diskretno sam tog dana razgovarala o toj ponudi s mojom tadašnjom doktoricom koja mi je rekla kako u njezinu ordinaciju dolaze djevojke, studentice kojima roditelji rade prosječno plaćene poslove ili ne rade, a one nose torbice skuplje od njezine plaće.

Nemamo samo kola radi dojma. Imamo i torbica. Gluposti dokle pogled seže.

„…imamo stav kad nemamo pojma…“

Svaki put kad čujem ovaj stih sjetim se tzv. Pro-lifeovaca. Dojma sam da nemaju pojma, ali stav tvrđi od najtvrđeg kamena je tu.

I sada slijedi onaj stih koji u meni svaki put budi nacionalni identitet. Dira me ravno u srce u koje druge ljude dira himna. Na najgori mogući način.

„…dovoljno mržnje, dovoljno inata
za bar još dva, tri rata.“

Ponosne mržnje i ponosnog inata. Ne mogu čak ni reći lako za stare generacije, problem su mladi. Ma kakvi. Svi su problem. Starije generacije koje truju povodljive mlade mozgove.

Neki se od toga oporave, neki prestanu vjerovati u teoriju evolucije. Drugi ne vjeruju u ništa osim u Hrvatsku i hrvatstvo. Nakon samoubojstva Slobodana Praljka, mnogo je takvih opet isplivalo na površinu. One koje pokreće mržnja pod okriljem vjere. Čitam ponekad komentare ispod raznoraznih članaka i više nisam niti šokirana, samo me rastužuje.

Prvo bi uništili sve što nije hrvatsko.

Onda bi uništili sve što je hrvatsko, ali nije dovoljno hrvatsko tj. podržava političke opcije koje nisu one „prave“. Komunjare, po mogućnosti riječke komunjare.

Svi vi koji, poput mene, čitate takve komentare ili postove, vjerujem kako primjećujete jednu stvar. Poveznica između „pravih“ domoljublja i gramatike je rijetka.

„Pravi“ domoljubi rijetko ljube lijepi hrvatski jezik. Daleko od toga da je moj pravopis potpuno ispravan, vjerojatno se i u ovom tekstu mogu pronaći greške koje ne samo da sam previdjela, nego za njih uopće nisam znala. Samo što se ja, u isto vrijeme, ne nadam kako će (ovo što slijedi je citat) „ hrvati domoljubi probuditi i digniti se na noge, da se svi ovi jugokomunisticki ostaci uklone sa ove svete zemlje.“

Jugokomunistički ostaci u ovom slučaju su Ivo Josipović, Vesna Pusić, a obraća se i (opet citat) „ostalim veleizdajnicima koji side u hrvatskom saboru.“. Naravno, jugokomunistički ostaci i su i svi koji su njima dali glas.

A ovo je jedan od blažih i pismenijih komentara. Žalost i sramota.

Nastavljam s pjesmom.

„Specijalitet moga kraja
je sve ono što razdvaja.
Ako si rođen van okvira
ovdje nećeš naći mira.“

Tu se ipak malo budi moj ponos. Iz jednog jedinog razloga. Da sam sama mogla birati kraj u kojem ću se roditi, odabrala bih upravo ovaj. Živim na području na kojem je jedino moguće pronaći (barem donekle) mir ako si rođen van okvira. Ponosna sam što živim ovdje gdje živim. U gradu koji ljudi ili mrze ili vole. Sredina je rijetka. Oni koji ga ne vole, ne vole ga iz jasnih razloga. Kad sam bila dijete slušala sam i nisam razumjela posprdne komentare o tome kako smo mi Riječani zapravo Talijani, mi smo Srbi, nerijetko smo o izdajnici s obzirom na političku struju kojoj naginjemo.

U čemu je stvar? Mi Riječani jesmo Talijani. I jesmo Srbi. Definitivno smo i Bosanci i Albanci i Fiumani i Dalmatinci i Slavonci i Zagorci. Hrvati, naravno da smo i to. Sve smo. Imala sam sreće što sam odrasla na ovim prostorima.
Jer biti rođen van okvira nikad nije lako. Ali južnije ili istočnije bilo bi još teže i tužnije.

Osobno, nisam van okvira. Savršen sam prosjek. Ima jedna stvar od Pavela „Autentično osrednji“ koja je pisana za mene. Dok sam bila klinka to je ono protiv čega sam se borila, a danas jednostavno prihvaćam i idem dalje. Suosjećam s ljudima van okvira. Sigurno je tamo lijepo biti. Naporno, ali lijepo.

Još je jedan stih Hladnog piva, a tu ostajem bez komentara. Ne zato što nije istina, nego zato što je.

„Crkveno se zvono čuje,
priziva nove oluje…“

Sretan Vam Božić!

Bez pudera by Kira Nerys

Pročitajte i ostale kolumne (Bez pudera)

BEZ PUDERA Sreća je… Moja lista je prilično duga. A vaša?

BEZ PUDERA Pismo profesorici „iz Peveca“ koja tvrdi: „Valjda vjerujete meni više nego spremačici!“

Bez pudera – ISTINA ILI MIT?! MUŠKO-ŽENSKA PRIJATELJSTVA

Bez pudera – PREVARA

Bez pudera – SEKS ILI POLJUBAC

Bez pudera – NAOČALE I KONJSKI REP

Bez pudera – TRIDESETE

Bez pudera – “AKO” PAROVI

Bez pudera – MUŠKARCI OD A DO Ž

 

Komentari