(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Razlike između 90-ih i današnjeg doba? Ima ih i previše…

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Razlike između 90-ih i današnjeg doba? Ima ih i previše…

- in Kolumne

U 90-ima sam s veseljem iščekivala zvono na vratima, danas otvaram samo hitnim slučajevima

Većina će reći da ovo nema veze s mozgom, ali ona manjina, ona „moja“ manjina shvatit će

Krajnje je vrijeme za pomiriti se s činjenicom da 90-e nisu bile prije 10 godina.

90-e nisu čak ni završile prije 10 godina.

Osobe rođene 1990-e danas imaju 29, a one rođene `99 punih 20. Čini se kao potpuno suvišna matematika, ali… Mojim vršnjacima koji se u međuvremenu nisu oženili niti dobili dijete to treba ponoviti.

Moda 90-ih (Ilustracija)

Naučila sam kako se ovo ne odnosi na roditelje ili ljude koji su bili/jesu u braku jer oni drugačije računaju vrijeme. Pod drugačije mislim na normalno. To su oni događaji u životu od kojih počinješ neka nova brojanja. Pozitivni događaji, naravno.

Meni se kroz tih posljednjih 19 godina nije dogodio dovoljno značajan moment koji je mogao pokrenuti novi doživljaj vremena pa sam još šokirana što mi se osobe od 18 godina obraćaju s vi.

Nije da rođenje nećaka, upis i odustajanje s faksa (2x), zaruke i prekid zaruka, smrt nonića, bake i none, dugoočekivana diploma i selidba, razni poslovi i otkazi nisu značajni trenuci u životu, ali ništa od toga nije potaknulo onaj unutarnji sat koji je dvadesete i početak tridesetih trebao prikazati točno.

Obožavam gledati memeove o stvarima koje razumiju djeca 90-ih i malo razmišljam o tome što se najviše promijenilo, a što je ostalo isto.

Naravno da je današnja tehnologija tada bila nezamisliva pa je većina promjena na ovaj ili onaj način vezana uz nju. O modi ne treba previše pričati. Poveznici između olovke i kazete, radosti kupovanja walkmana, VHS-a i plaćanje kazne u klubovima ako film nije premotan na početak, Korzu prepunom dućana, gorivu jeftinijem od 8 kuna, cigaretama od 11 kn, punkerima ispred Riječke banke, etera nezagađenih turbo folkom, vikendima u Točki.

Koliko se sjećam, već sam fino zašla u 21. stoljeće kad sam prvi put čula cajke i to u Slavonskom Brodu.

Prije nekoliko dana bila sam dio razgovora koji me nadahnuo na pronalazak najvećih promjena, ali i onih segmenata u kojima sam ostala ista kao 90-ih.

Kada sam bila dijete veselje zbog neočekivanog zvona na vratima bilo je opipljivo. Za vrijeme ratnih godina vrata našeg stana, zahvaljujući mojim roditeljima, bila su otvorena za širu i užu obitelj, kao i svakog poznanika, poznanika od poznanika ili doslovno bilo koga tko je trebao mjesto za spavanje bez obzira radilo se o dva dana ili nekoliko mjeseci. Žalosno je koliko se malo ljudi danas toga sjeća. Što je vjerojatno i jedan od razloga zašto se dogodila treća u nizu značajnih promjena.

Prva bi svakako bilo to neočekivano zvono i neočekivane posjete. Kao klinka bila sam presretna što netko nenajavljen dolazi, a danas zvono na vratima ignoriram. Ako ne znam da netko stiže, ako se nitko nije javio, mogu ležati u krevetu, na kauču, ne raditi apsolutno ništa i ne otvoriti ulazna vrata kad mi netko zvoni. Osim ako čekam poštara s E-Bay ili Amazon pošiljkom.

Nešto malo prije Božića zvonili su dimnjačari. Susjeda koja je trebala nagovijestiti njihov dolazak to nije napravila i dimnjačar je došao, pozvonio i otišao dalje. Tek kad sam čula šušur u zgradi i shvatila što je posrijedi, otišla sam u hodnik i pitala jesu li mi oni zvonili na vrata.

Razmišljam čak i uvesti istu taktiku s parlafonom, ali na nešto se ipak moram odazvati. Zadnji put kad mi je parlafon zvonio morala sam objasniti svećeniku da ne želim blagoslov kuće. Čak me i pitao tko sam ja jer je godinama dolazio na ovu adresu, ali new bitch is in da house i da me pamet na vrijeme poslužila rekla bih mu da sam ljubavnica vlasnika stana. Dobar odgovor uvijek mi dođe par sekundi prekasno.

No…. Kao što ja najavim svoj dolazak par dana prije ili ovisno o situaciji par sati prije, očekujem jednako poštovanje s druge strane.

Jednostavno ne volim nenajavljene dolaske, jednom sam to izvela sama i nikad više. Dečko me upozorio neka otvaram vrata jer nikad ne znaš ako susjedu nešto treba ili se nešto dogodilo. No, moja je logika sljedeća – ako je važno zvonit će više od dva puta ili će se vratiti i zvoniti opet. A tada čak i ja otvaram.

Ponekad ispadne sjajno. Tako je susjeda donijela domaći teranino i recept kako ga napraviti.

Za razliku od mene 90-ih, itekako sam počela cijeniti vrijeme. Ako ne iz pametnijih razloga, barem zato što su mi dvadesete prošle u velikom ništa.

Vrijeme je najveći dar koji možeš dati i primiti. I tu leži druga velika promjena. Vrijeme nije zamjenjivo, nadoknadivo niti se može vratiti. Cijenim tuđe i ne podnosim kad ljudi ne cijene moje. Ako sam spremna nekome pokloniti jedinu stvar koja me sigurno vodi korak bliže smrti, bio bi red da taj netko zna poštivati dogovor. Osobe s kojima se dogovarate, a uvijek im u posljednji tren nešto izleti? Dajem maksimalno tri pokušaja, ovisno o kome se radi. Nakon toga nisu vrijedne više niti jednog.

Obitelj. Kao što sam već rekla odrasla sam s roditeljima kojima je familija uvijek bila važna. Uvijek su se trudili biti tu, biti na raspolaganju. Ne samo svojoj djeci i najužoj obitelji već svima. U našem slučaju to je stvarno puno ljudi. I ja sam tada vjerovala da je familija važna. Radovala sam se svakoj sestrični, svakom bratiću, svakoj teti, ujaku, tetku, ujni, užim i širim rođacima i njihovim rođacima.

Dođi, nazovi, posjeti, pozovi, razgovaraj, pokloni, poštuj bez obzira na sve jer sve je to obitelj i važna je. Ali punih 19 godina nakon 90-ih mogu reći kako su važni ljudi koji su važni, ne ljudi koji bi trebali biti važni.

Iako još uvijek hodam svijetom čudeći se kako je moja generacija ostarjela, a ja nisam, probudila sam se 1.1. i shvatila nekoliko stvari…

…imam košaricu punu probiotika i lijekova protiv bolova, mučnina, glavobolja, križobolja, proljeva, zatvora i svega što kućna apoteka može zamisliti…
..bore smijalice? Ne. Brazde smijalice…
…ako izađem u petak, plešem, skačem i popijem nešto malo više, do ponedjeljka ću doći na sebe. Vjerojatno. Priča da smo stari onoliko koliko se osjećamo ne drži vodu. Zna organizam jako dobro koliko mu je…
…ionako neću ni izaći jer mi smetaju gužve…
…razmišljanje o tome što će biti za ručak postala je svakodnevna glavobolja…
…set CIJELIH padela s pripadajućim CIJELIM poklopcima jedna mi je od većih želja u 2019.-oj….
…nema zaje**ncije s programima na veš mašini…
…iako sam sklona eksperimentiranju, omiljeni omekšivač je tu…
…kad bih mogla izmaštati malo dodatnog prostora u stanu, u njega bi smjestila sušilicu…
…onaj meme o tome kako znaš da si odrastao jer te raduje nova spužva za suđe? Raduje me nova spužva za suđe….
…mogu biti suvisli dio razgovora o raznoraznim preparatima za pranje raznoraznih gluposti u stanu…
…ponavljam, još uvijek me šokira persiranje nekoga od 18 godina. Ali još veći šok je što mi strašno smeta kad mi se potpuno nepoznati ljudi ili poznati koji nikako nisu zaslužili, obraćaju na ti. Nismo zajedno ovce čuvali, zar ne?

Međutim, postoje stvari koje ni vrijeme nije uspjelo promijeniti.

Akne.
Seks i grad.
Seinfeld. Prijatelji.
Zvjezdane staze.

Sjedim na kauču uz plišanca kojeg sam dobila u osnovnoj školi.

Dobio je pravo ime kad sam krenula u srednju. Pamtim jer je cura iz razreda imala savršeno prezime za njegovo ime. On ima starijih i mlađih prijatelja. Neki su stariji od 20 godina. Neki imaju par dana. Još uvijek razgovaram s njima. Kad sam bila dijete i imala probleme o kojima nisam mogla pričati s nikim, pričala sam s njima. Još uvijek im se obratim.

Ona Bajagina kazeta koja se vrtjela, izvrtjela i počela zavijati? USB u automobilu vrti iste stvari.

You oughta know mi je još uvijek jedna od najdražih pjesama.
Kad počne Killing in the name postajem neuračunljiva.
Još uvijek se ne znam šminkati. Donekle sam svladala jedan tutorial za budale.

Još uvijek nisam otišla u New York.

90-e su bile posebne godine. Nama rođenima sredinom osamdesetih ponajviše. Nama koji smo odrasli uz taktove Cro dance scene i dan danas znamo stihove Senne M., Kasandre, E.T.-a, Elle… A sjećamo se i Rive, starog Magazina, vremena kada su ljudi gledali Splitski festival, rukometne zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Atlanti, prvog dijela Matrixa koji je bio nešto najbolje što sam dotad vidjela.

Sve smo to doživjeli na način na koji mogu samo djeca i tinejdžeri.

U ružnim trenerkama, ružnim hlačama, maksimalno dva para traperica zbog kojih smo dobili čitabu kad bi ih rasparali, kopijama Martensica jer rijetki su si mogli priuštiti original, onim užasnim jaknama i frizurama koje su ostale kao nasljeđe osamdesetih. Hrpi plastičnih Barbika i jednom ili dvije gumene jer se i za njih nije baš imalo, Kena kao jedinog muškarca u zlatno izvezenoj košulji i kričavo zelenim hlačicama u haremu plavuša – samo sam ga ja imala, neprežaljenog Gameboya kojeg nisam imala nikad, trollova koje sam zvala čupke i skupila ih u neograničenim količinama, bebe ćelavice i njezine najbolje prijateljice koje sam čuvala i imam ih još i danas.

Tada su i lica djevojaka na ulicama počele krasiti prečupane obrve, a kose pramenovi za koje točno znaš iz kojeg doba dolaze. Dečki su nosili talijanke. Nosile su se i choker ogrlice, slušali se Backstreet boysi i Spiceice i sve to nam je život činilo odličnim, a nismo ni znali.

Bilo nam je dobro, a pojma nismo imali jer smo bili djeca.

Nismo imali puno u odnosu na djecu danas, ali nam, za razliku od djece danas, nije bilo dosadno.

Bili smo kreativni, bili smo veseli, bili smo zajedno.

Buljili smo u televiziju, ali smo više voljeli buljiti u prijatelje.

Sve u svemu, 90-e i nisu bile toliko loše.

A počele su prije punih 29 godina.

Bez pudera by Kira Nerys

Komentari

Facebook Comments