(KOLUMNA) BEZ PUDERA Svim mojim bivšima: Hvala!

(KOLUMNA) BEZ PUDERA Svim mojim bivšima: Hvala!

- in Kolumne

Godina je na kraju. Već sam pisala o lekcijama koje me naučila, a naučila me mnogo toga…

Ušla sam u nju relativno prazna, izlazim poprilično pametnija i svjesnija sebe i svijeta oko sebe. Na tome mogu zahvaliti godinama iskustva iza mene, sretnim trenucima, ali i onim lošim. Jer loši trenuci su me gradili i jačali kako bih baš danas i baš sad znala cijeniti ono što imam.

I svi oni vezani su uz nekakve bivše. Bivše prijatelje, bivše ljubavi, bivše šefove, bivše profesore, bivše kolege, čak i bivše članove obitelji (još uvijek su živi, ali za mene su bivši).

Sve one bivše koji su morali izaći iz života bez obzira koliko sam htjela da ostanu. I za koje sam, iskreno, mislila da će cijeli život biti tu. Posebno kad ih poznajete od malih nogu ili uz njih odrastate.

Saznala sam da je moja prva prijateljica trudna. Prva i bivša. Presretna sam zbog nje. Iskreno i od srca. Kad sam saznala čak mi je suza došla na oko. Hormoni, godine… Ne znam što je, ali je. Pa sam počela razmišljati o tome što sam izvukla kao poantu u odnosima sa svojim bivšim ljudima.

Najčešće kad se govori o bivšima misli se na bivše dečke, ljubavnike, muževe. Počet ću s njima. Mislim na dečke. Od ljubavnika ništa pametno, a muž ne postoji niti ikad je.

Jedan me naučio da ništa ne traje 5 minuta. Nakon više od četiri godine veze to je ono što sam izvukla kao lekciju. I bio je u pravu. Osim stvarnih pet minuta, u mom životu ništa neće biti gotovo za pet minuta. Otada puno manje kasnim. Dogodi se tu i tamo, kao i svima. Možda se čini kao suludo potrošeno vrijeme samo za ovo saznanje, ali ako nisam to shvatila do svoje 18 godine, očito su ove četiri bile potrebne za to.

Brodolomi mojih veza poveli su me na dugogodišnje putovanja do 27. prosinca 2017. u 13:48 kada sa sigurnošću mogu reći na što više nikad neću pristati, što mi je potrebno i što želim (ovo posljednje reći ću samo sebi u bradu, ali sam sretna da nakon predugog plutanja u mislima i preispitivanja nedostatka vlastite svrhe napokon postoji neki cilj ili konkretna želja koju imam).

Očito nisam najbolja prijateljica koju čovjek može imati. Prijateljstvo je odnos koji treba njegovati s obje strane. Volim one ljudi koji shvaćaju da ako se ne vidimo dugo vremena, ne znači da je ljubav nestala. Život te odnese svojim tokom. Čovjek ima brojne faze, u nekima samo želi biti u društvu, u drugima želi biti sam. Sve je to dio života koji pravi prijatelji razumiju. Svi ostali su nevažni čak i ako se čine važni. Zato hvala bivšim prijateljima što su mi uljepšali život dok su bili dio njega i što su otišli, kada je za to bilo vrijeme.

S bivšim kolegicama i kolegama (a znat će oni tko su) imala sam uspona i padova. Svađe i smijeha. Oni su mi pokazali da dolazak na radno mjesto i sam posao može biti zabavan poput popodnevne kave ako ga radiš s odličnim ljudima. Bili su odlični. Sad su putnici, roditelji, poduzetnici. Srce mi je puno kad sretnem bilo koga od njih.

O bivšim profesorima neću puno. Spomenula sam prije par tjedana osnovnoškolsku razrednicu koja je imala prave životne lekcije.

Svi su ljudi jednako vrijedni, bez obzira koji se poslom bavili.

Ne govorite niskom čovjeku da je mali čovjek. Biti mali čovjek nema veze s centimetrima. Najniži mogu biti najveći.

Sjećam se čak i razrednice Marine iz drugog osnovne. Imali smo ih puno, svake godine su se mijenjale po par puta, tako da se ne sjećam svih. Ali ona nam je posebno naglašavala da peremo ruke prije jela.

Naravno da mi je to mama govorila svakodnevno, ali nekako sam upila važnost pranja ruku prije marende tek nakon što je učiteljica Marina tako rekla.

Godinama kasnije, profesorica vjeronauka u srednjoj u nekom casual razgovoru natuknula je nama djevojkama ako ostanemo trudne dok smo još premlade neka se ne udajemo. Ne treba nam dvoje djece u šutu.

Bivšim članovima obitelji posvećujem posebno značajan paragraf. Obitelj nije krv. Familija nisu krvna zrnca. Ako ne cijeniš mene, neću ja cijeniti ni tebe. Nismo si bitni niti trebamo lagati da jesmo. Forsiranje odnosa, kao i prijateljstva, suvišno je. Obiteljski ručkovi na koje dolaziš zato što „moraš“ i trpiš osobe zato što su ti „obitelj“ je gubljenje vremena.

Obitelj u kojoj se rodiš ne možeš birati. Možeš li birati s kim ćeš provoditi vrijeme i koga ćeš stvarno smatrati svojim? Itekako možeš. Za one najbliže se valja potruditi. Svi ostali… Nebitni.

Primjera radi, unatrag dosta godina na Facebooku sam pronašla prezimenjaka koji živi u Beogradu, a kojem je pokojni nono iz istog malog sela u Sloveniji otkud je i moj. Njegov je trbuhom za kruhom otputovao u Beograd, mog je život doveo u Rijeku. Od tog dana, moj „rođo“ Boris jedini je rođo koji mi čestita svaki rođendan, svaki Božić i svaku Novu godinu. Jedini „rođo“ koji se povremeno javi da pita kako sam i što ima. Jedini „rođo“ koji me barem jednom godišnje zove na druženje i upoznavanje s obitelji, a ja za to nikako da nađem vremena i/ili novaca.

Toliko o genima, krvi i obitelji. Nisam ni ja bolja. S iznimkom da sam nekad bila pa sam shvatila kako se nema smisla truditi.
Obitelj je puno više od toga.

Svi ovi ljudi su s razlogom bivši. Svima im želim sreću i veselje, zdravlja i ljubavi. Svima želim ostvarenje snova, uspjeh, sve ono najljepše što život pruža. I poneku stranputicu, reda radi.

Svima im (ili vama, ako netko od vas čita) želim reći veliko hvala što ste od mene učinili osobu kakvu jesam. O da, imam svojih problema. Imam svojih trauma, strahova i nesigurnosti. Vi ste direktno krivi za to. I vi ste, sa svim svojim dobrim i lošim postupcima, ostavili traga u ova malo više od tri desetljeća svega i svačega.

Bilo je zbog toga i suza i smijeha i ljutnje i bijesa.

Danas sam ja ja zahvaljujući sebi, unatoč nekima od vas. Ili obrnuto.

Hvala bivšima što su postali bivši, što svojim, što mojim odabirom.

Otvorili ste vrata sadašnjosti u svoj svojoj ljepoti i svemu onome što nosi. Volim svoju sadašnjost, onu privatnu, iza zatvorenih vrata. Jer napokon znam, koliko god me neke stvari živcirale na dnevnoj bazi, naprosto su nebitne.

A nebitne stvari jako brzo postanu bivše.

Bez pudera by Kira Nerys

Pročitajte i ostale kolumne (Bez pudera)

(KOLUMNA) BEZ PUDERA Seks 1 na 1: Većina nas misli da smo eksperti za seks. Istina je drugačija…

BEZ PUDERA Na ovim prostorima: Nikada ne bi pogodili koji stih u meni budi nacionalni identitet – na najgori način

BEZ PUDERA Sreća je… Moja lista je prilično duga. A vaša?

BEZ PUDERA Pismo profesorici „iz Peveca“ koja tvrdi: „Valjda vjerujete meni više nego spremačici!“

Bez pudera – ISTINA ILI MIT?! MUŠKO-ŽENSKA PRIJATELJSTVA

Bez pudera – PREVARA

Bez pudera – SEKS ILI POLJUBAC

Bez pudera – NAOČALE I KONJSKI REP

Bez pudera – TRIDESETE

Bez pudera – “AKO” PAROVI

Bez pudera – MUŠKARCI OD A DO Ž

Komentari