(KOLUMNA) Bez pudera: Tridesete

(KOLUMNA) Bez pudera: Tridesete

- in Izdvojeno, Kolumne

Lete mi lete….

Tridesete. Uživala sam u dvadesetima, jesam. I za vrijeme dvadesetih govorila sam kako su tridesete godine u kojima će sigurno biti još bolje jer ću biti pametnija, ozbiljnija, mudrija, znat ću što želim. Zasad sam samo starija.

I znam što ne želim. To je korak naprijed. Metodom eliminacije ću valjda do četrdesetih znati što bih htjela sa sobom. Tada bi već moglo biti kasno pa ću se potruditi eliminaciju odraditi čim prije ili shvatiti kakve to pametne savjete, prepreke i prilike za mene kriju tridesete.

Recimo….

Da je bećar biti lako, bećar bi bio svatko.

Kada imate 22 ili 25 puno se lakše podnose oni dani tijekom kojih slučajno završite na cugi nakon posla i onda ta cuga slučajno potraje do 4 ujutro, brzinski otiđete doma, bacite se pod tuš, odspavate sat vremena i natrag na posao. Tridesete nisu više godine u kojima je lako glumiti bećara, osim ako to niste po profesiji. Ja sam tri dana za redom odlučila izaći navečer. Jednom s namjerom da ostanem do ranojutarnjih sati, sljedeća dva dana s idejom da se do 23 vratim doma pa se sve produžilo do 4 odnosno 6 ujutro. Ne moram ni objašnjavati da sam protekla dva dana hodajući mrtvac i ne bi mi trebalo previše šminke da bih se savršeno uklopila u „The Walking dead“. I to ne iscrpljenu, ali živu postavu već one koji su zaraženi virusom. Bećarstvo je zanimanje za dvadesete.

Vaginalete i ciste.

Prekrasno žensko tijelo i njegovi prekrasni problemi. Nikad kraja i kad se krene vrtjeti ne prestaje. U tridesetima već znate barem nekoliko različiti vrsta vaginaleta i probiotika, mogu li se ili ne dobiti na recept, čemu služe, koje su bolje za vaš organizam i kako se kreću cijene. Nije da to znate zato što hodate raširenih nogu čekajući na prvog nositelja klamidije, već zato što je vaš organizam sam po sebi sasvim dovoljan da vam stvori probleme. Uopće vam ne treba nitko da to potakne. Ultrazvuci, pregledi, pipkanja, prepipkavanja, napipkavanja… Što je najgore (ili najbolje) od svega, prestane vam biti neugodno. I postane uobičajeno. U tridesetima posjećujete liječnike za koje ste dosad samo čuli (ili čak i niste), a itekako ste svjesni koliko je važno redovito odlaziti onima koje ste prije radije preskakali koji put ili odlazili kad ste smatrali da je nužno.

Seksualnost.

O da. Mislile smo da smo kraljice seksa u dvadesetima. Zato što smo pogledale pokoji pornić i kupile vibrator. Mislile smo da znamo svašta o svemu i svačemu. I zato što se o tome ne bojimo razgovarati smo najbolje. Ukratko, nismo bile. Nismo ni sad, ali smo na putu da postanemo. Sve ono što je bilo „radije ne bih, neugodno mi je, bojim se, bla bla“ sad predlažemo same. Danas se od srca smijemo iskustvima koje smo imale, pogotovo kad se nađemo u ženskom društvu. Danas nam doslovno suze na oči dolaze kad se sjetimo nekih ljudi s kojima smo bile. U ovom polju jako dobro znamo što želimo, a što ne. Što želimo probati ili ponoviti, a što bi radije zaboravile. Opcije su nam široke. I iskreno žalimo one žene koje to u svojim tridesetima nisu shvatile.

Društvene nepravde.

„Imate li djecu?“ pitanje je kojeg se sablažnjavate u tridesetima. Govorim o razgovorima za posao. Iako ga nitko ne bi smio postaviti, na direktan ili indirektan način često bude postavljeno. Kada pređete 30 godina ne postoji dobar odgovor na ovo pitanje. Ako kažete da, vas se doživljava kao osobu koja će većinu svog radnog vremena provoditi na bolovanju, dolaziti kasnije, odlaziti ranije, tražiti poseban tretman. Ako kažete ne, još gore. Budući da ste već zašli u neke godine, djecu ćete htjeti. Pa prvo idete na porodiljni i onda na sva ona bolovanja i probleme koje sam već nabrojala. Na očeve se u poslovnom svijetu gleda blagonaklono, na majke potpuno suprotno. Sve vam to ubija želju da postanete majka, čak i ako je imate.

U dvadesetima vas te nepravde ne muče toliko jer se ne odnose na vas. Kult mladosti jedna je od njih. Primjećujete li kako u filmovima više ne postoje (ili su rijetki) parovi vršnjaci? Razlika između muža i žene u filmovima danas je oko 20 godina i izgleda potpuno normalno. Posljednji par koji sam vidjela da je bio sličnih godina su Caitlyn i Ned Stark. Čak i Petyr Baelish normalnije izgleda uz Sansu nego njezinu majku. Nije da živim svoj život plačući što vrijeme prolazi gledajući mlade djevojke kako mi otimaju ono što mi pripada. Ni pod razno. Pogotovo ako se priča o muškarcima. Ako mu nisam primarna žena u životu, nisam mu u životu. Ali kult mladosti me smeta puno više nego prije.

Tik tak

Znate li koga bih poslala u jamu toliko duboku da ga ni Balrog našao ne bi? „Tik-tak“ ljude. Oni koji te pitaju jesi li se udala i kad planiraš roditi jer TIK-TAK, TIK-TAK BIOLOŠKI SAT OTKUCAVA. Te ljude. Duboko u jamu ispod sedam svjetova i tri duge zime. Ako se netko od vas osjetio uvrijeđen ovim rečenicama, zaslužili ste i sami sebe otpratite u tu jamu jer ona prima i dobrovoljce.

Ali uz sve ovo i još toga puno više, postoji ona najbolja stvar.

Prihvaćanje same sebe.

Imam prišt nasred čela. Lažem, iznad lijeve obrve. Ovih dana prišt će dobiti svoj poštanski broj nakon što je stalnu adresu pronašao na mojoj glavi. Razvija se brzinom prekrasnog mjesta na fantastičnoj lokaciji na Jadranskoj obali, a neuništiv je poput Jandrokovića u HDZ-u.

Kada sam bila mlađa, zbog Jandrokovića na čelu ne bih izlazila iz kuće. Ili bih, ali samo zbog nužnosti. Izlazila navečer nikako. Dok se to osuši, smanji, preseli, nestane…. Danas me nije briga. Naravno da mi nije omiljen, želim ga uništiti i poslati u istu jamu s TIK TAK ljudima, ali ne opterećujem se njime. Uvijek je lijepo sresti nekoga tko ti kaže „ajme, šta ti je ovo“, ali za koji tjedan ljudi će se već priviknuti i nitko ga neće vidjeti. Jer on, poput Jandrokovića, nigdje ne ide.

Ista je stvar s linijom i vježbanjem. Naravno, moram početi vježbat. Naravno da hoću. Naravno. Ako koji put to ponovim uvjerit ću samu sebe. Nekad sam vježbala kao luđakinja jer sam željela biti sexy i svidjeti se svom dečku i ….. (nadopuni sve one kretenoide razloge zašto netko ide u teretanu). U tridesetima mi je sve obrnuto. Svi ti razlozi su pali u vodu. Nije me briga što će tko misliti o meni. Ako ti se sviđam ovakva, odlično. Ako ne, malo manje odlično, ali malo više prošeći. Zbog svega toga moram vježbati kako bih se osjećala dobro. Kako me leđa više ne bi boljela. Kako bi mi noge prestale

biti hladne zbog loše cirkulacije. Problem leži u tome što se jako dobro osjećam dok na kauču gledam Zvjezdane staze, na bolove u leđima zaboravim uz pizzu i čokoladu, a hladna stopala rješavam „foot warmerom“.

Ne bojim se riskirati s nekim stvarima. Ili u odnosima. Što je najgore što mi se može dogoditi? Da me netko odbije. Bolje i to nego stajati u mjestu zbog straha od odbijanja.

Ne znam pjevati, ali ne dozvoljavam da me to spriječi. Tuđi problem, ne moj.

Imam prištiće i bore u isto vrijeme.

Više ne doživljavam visinu pete kao izazov koji moram svladati, već tražim cipele u kojima mogu izdržati cijeli dan na poslu.

Sijeda sam.

Ja sam.

I prihvaćam to što jesam. Svakako da želim sazrijevati, rasti i ići unaprijed. Ne unatrag. Radilo se o poslu, odnosima ili ljubavi, nikako unatrag. Ako natrag idemo zato što smo napravili kardinalnu pogrešku kad smo otišli, ok – i taj je smjer dobar.

Ali ako natrag idemo samo zato što je tamo komotnije, sjetimo se kako smo već preživjeli najgori dan, a to je bio onaj tijekom kojeg smo shvatili da moramo dalje. I svaki dan nakon toga bio je lakši.

Idemo dalje. Ćaća je imao najbolji politički slogan. Idemo dalje. Korak po korak. Ne u Remetinec, ali u smjeru četrdesetih. Po putu ćemo već naići na odgovore koji nam nedostaju.

Bez pudera by Kira Nerys

Ako niste,  pročitajte i ostale kolumne (Bez pudera)

Bez pudera- “AKO” PAROVI

Bez pudera – MUŠKARCI OD A DO Ž

 

Komentari