(KOLUMNA) DAŠAK POZITIVE: Jel vas j*** što drugi misle o vama? To nije dobro! Čitajte dalje i saznajte zašto…

(KOLUMNA) DAŠAK POZITIVE: Jel vas j*** što drugi misle o vama? To nije dobro! Čitajte dalje i saznajte zašto…

- in Kolumne

Taman sam došla na posao i uključivala kompjutor kad mi je u ured, bez kucanja, ušao jedan zalutali student…

Piše: Anita Ratkić Šošić

Prvi primjer. Bilo je divno ljetno jutro. Taman sam došla na posao i uključivala kompjutor kad mi je u ured, bez kucanja, ušao jedan zalutali student. Upitao me za nešto vezano za posao i ja mu objašnjavam, na što mi on kaže: „A što ti radiš ovdje?“

Ja ga zbunjeno gledam i uopće ne znam što bih mu odgovorila. Pita on dalje: „Čekaš ovdje nekoga ili?“ I dalje zbunjena, ali pokušavajući biti ljubazna i profesionalna odgovaram: „Ne, ja radim, ovo je moj radni stol, zato za njim sjedim.“

Gleda me zalutali student i s posprdnim smiješkom odgovara: „Je, baš ti radiš ovdje. I ja isto. Nisi dana starija od mene, daj molim te.“ I namigne mi i lagano izađe iz ureda. Wuahahaha. „Dijete“ od 20 godina misli da sam njegovih godina.

Nakon nekih dva sata izlazim iz ureda i odlazim na sastanak s kolegom. Kolega je u ranim šezdesetima godinama. Pričam mu kao anegdotu prije sastanka kako je student mislio da sam i ja neka studentica i on i još jedno troje prisutnih kolega umiru od smijeha skupa sa mnom i glasno komentiraju: „Ma ti. Ma molim te. Pa pogledaj se. Pa tebi bi i 40 godina bio kompliment.“ Sve u istom danu. U roku od dva sata. Jesam li ozbiljno shvatila ijednog od njih? Apsolutno ne. Ja sebi izgledam i osjećam se upravo kao da sam u drugoj polovini tridesetih.

Ono kad pretresate džepove svih jakni…

Drugi primjer. Na kraju jednog financijski jako tankog dana, onog kad pretresate džepove svih jakni u nadi da se negdje zametnulo štogod kuna, sretnem jednog poznanika. Ja umorna, u mantilu starom 11 godina i lijepim, ali dobro iznošenim cipelama. I gleda on meni i kaže: „Boga ti, a vidi mode. Pa ti samo sad na sebi imaš barem tisuću eura.“

Ajme ljudi, kako sam se nasmijala. Rekla sam mu samo: „Ma to ti se čini, to te moj široki osmijeh zbunio“. A kaže on meni: „Nije osmijeh, nego ove marke što nosiš“. A ja nastavljam: „Nisu marke, nego stav.“ A on će meni (ljuto): „Šta sad ti meni kažeš stav, j*** mater. Reci, nosim skupu robu i bog“.

On ljut, a ja ne mogu sebi doći od smijeha. „U starom mantilu izgledam kao da nosim novi vrijedan tisuću eura“, tako sam si rekla i u biti me razgovor s njim razvedrio (umjesto da pustim da me „spusti“).

„Alergična na pozitivno razmišljanje“?!?

Treći primjer. Nedavno sam imala priliku razgovarati s vrlo stručnom osobom medicinske struke koja je rekla, citiram: „Ja sam alergična na pozitivno razmišljanje“. Objasnila je da čvrsto drži do svog mišljenja iz razloga jer se ta tema banalizira na „ako mislim pozitivno, sve će se samo od sebe riješiti.“

Pokušala sam je pratiti u razgovoru i dati argumente koje u površnom poznavanju psihologije znam o stupnjevanju emocija, koracima na putu do oporavka i važnosti koju pozitivno razmišljanje ima na putu izgradnje samopouzdanja i preuzimanja kontrole nad vlastitim životom. „Ja to mogu“ razmišljanje. Ma ništa. Ok. Struka i iskustvo joj sigurno daju dovoljno razloga da tako razmišlja.

Radost življenja

Ali ja ne razmišljam tako, jer kad je najteže, ja ću sebi tiho reći: „Bože, pomozi mi.“ I čuti ću onaj glasić u sebi koji će mi odgovoriti: „Ti to možeš. Sve je u redu. Ti to možeš.“ I onda ću se opustiti, lagano povući u sebe i otkriti što to moram napraviti da se izvučem i u razmišljanju o tome ću osjetiti radost.

Onu radost koja dolazi duboko iznutra, poput loptice svjetlosti koja ispod svih briga, problema, izazova nađe svoj puta i glasno kliče: „Tako je, tu sam. Ta ideja koja ti je sad pala na pamet, to je prava stvar. Idemo sad, ne posustaj, ti to možeš. Ako me slijediš i pustiš da rastem, ja ću rasti i češće ćeš se osjećati ovako, kao da si ispunjena svjetlošću.“

To je ta radost života, življenja, pozitivnog razmišljanja i slijeđenja pravog puta. Najljepše od svega je što samo mi znamo (jer to osjećamo) što je za nas pravi put, a drugi na nas mogu utjecati ako im dopustimo, ali ni tada ni onda ni nikad, nitko ne zna što je za nas najbolje, što nam treba – samo mi sami za sebe to znamo. A to kad (za početak makar ponekad) slijediš svoj put, onaj koji te veseli, ima vrijednost koju ne mogu opisati riječima, koja se može samo osjetiti, živjeti i dalje širiti, što i ja pokušavam s ovim projektom „Dašak pozitive“.

J*** vam se za selo. Nek priča…

Stoga je moja najveća želja da budem dovoljno „luda“ i hrabra da svoje ideje provedem u djelo, da ne gušim u sebi svjetlost koja želi van. Ujedno, to je i razlog zašto pišem baš ovu kolumnu. Ne ispričavajte se nikome što ste baš takvi kakvi ste. A vi sami pripazite da to kakvi ste odgovara vašem unutarnjem stanju, da slijedite vlastito svjetlo, a čistite sve frustracije koje vas u tome sprječavaju.

Zaključak: J*** vam se za selo. Nek priča. Selo je naravno figurativno. J*** vam se što drugi kažu i misle. Zaista, samo je jedno bitno. Ono u što sami sebe uvjerite da jeste i da možete biti. Ne vjerujete? Mislite da je to floskula? Onda vas molim da pogledate tko je predsjednik SAD-a pa vidite što može čovjek koji vjeruje u sebe? Ne samo da je sebe prodao sebi nego i biračima.

Pazite što mislite i govorite o sebi, to je od presudne važnosti za život koji ćete si kreirati, sve počinje od vas. Kako znam važnost feedback-a i moć koju povratna informacija u poslu, a i u svakodnevnici ima, neću reći da ne treba poslušati što drugi kažu. Uvijek poslušajte, zapitajte se, a onda mirno zagledajte u sebe i spoznajte tko ste.

Naravno, to se odnosi na konstruktivne komentare, na uvrede i isprazne riječi ne treba trošiti vrijeme, one govore sve o onome koji ih upućuje, a ništa o onome kome se upućuje.

I ja za sebe znam i pokušavam usaditi kao uvjerenje, da je bitno samo ono što ja vjerujem za sebe i da ja mogu. A ako tu posumnjam, nisu mi drugi krivi, opet ja sama sebi, odgovorna i zaslužna. Velika je odgovornost na nama. I možemo stvarno sve. Pitajte Trumpa. 😉

Sve vas ljubi radosna i prkosna Anita

 

Komentari