(KOLUMNA) DAŠAK POZITIVE Moja najbolja prijateljica odlazi. Ne ide na kraj svijeta. Samo u Njemačku…

(KOLUMNA) DAŠAK POZITIVE Moja najbolja prijateljica odlazi. Ne ide na kraj svijeta. Samo u Njemačku…

- in Kolumne

Ovdje joj se odrađeni poslovi nisu naplaćivali. Ne pristaje na manje, nego želi bolju budućnost za sebe i svoju obitelj

 

Ovih dana razmišljam o onoj poslovici koja kaže kako daljina ništa ne znači kad nekoga stvarno voliš. Uvijek postoji način da ostaneš u kontaktu s voljenom osobom, pogotovo u današnje vrijeme. Društvene mreže, Viber, mailovi a i povoljne karte kojima začas možeš doći do željene destinacije. Pogotovo Njemačka! Što je to danas? Navečer sjedneš na bus a ujutro se već probudiš u Njemačkoj. Tako si ja racionaliziram ovih dana. Daljina ne može biti prepreka, tek privremena smetnja onima koji se vole i potrude se ostati u kontaktu.

Ona odlazi. Moja najstarija najbolja prijateljica. Ne ide na kraj svijeta. Samo u Njemačku. Ne budi sebična, Anita, tamo će joj biti bolje.

Ovdje se odrađeni poslovi nisu naplaćivali. Ne pristaje na manje, nego želi bolju budućnost za sebe i svoju obitelj. Stariji sin joj je posebno kreativan. Školski sustav to ne priznaje. Dijete koje je sa šest godina znalo bez precrtavanja vjerno nacrtati bilo koju životinju iz džungle, nije dobar đak jer je spor u pisanju. Nitko tu nije odgovoran do sustava koji je takav kakav je. I bit će dok to svi skupa pustimo i govorimo: „ Ne može se tu ništa, takav je sustav.“

rastanak

Kaže da u Njemačkoj nije tako. Da se u školama puno više radi s rukama i da se kreativnost posebno cijeni, a za djecu koja dolaze iz drugih zemalja osmišljen je poseban školski program dok ne nauče jezik. Ma same hvalospjeve slušam ovih dana o toj obećanoj zemlji. Oprezno, jer ljudi znaju moj stav da ovdje treba ostati i tu si graditi dom. Biti nositelj promjene koju želimo vidjeti. Ali bome sam se ovih dana poljuljala. I to je u redu. Svjesna sam toga da će mi prijateljica nedostajati i mijenjam misli iz tjeskobnih u one pune podrške i ljubavi. Zamišljam da je gore sretna, nasmijana i okružena obiljem svake vrste. To joj želim od srca.

Ali ne mogu prestati razmišljati o isprikama koje mi koji ostajemo imamo za vlastitu neimaštinu ili nesreću. Pa hrabriji su oni koji odlaze na bolje ili to makar pokušaju nego oni koji su nesretni, a svakim novim danom to i dalje potvrđuju i nastavljaju živjeti. Neće nam biti bolje dok se ne usmjerimo na cilj, napredak i počnemo govoriti (većinom) samo o tome, a ne da i dalje svakodnevno govorimo o Drugom svjetskom ratu. Čudi me da više ne spominjemo Prvi svjetski rat. Jedna od glavnih isprika zašto je Hrvatska siromašna zemlja je ta „jer smo mi bili u ratu“… Ali mi smo iz rata izašli kao pobjednici, moralno ispravni, svoji na svome. To nas je trebalo lansirati u obećanu zemlju. Ali mi smo izgradili ili mirno pustili da se izgradi sustav u kojemu opet možemo kriviti druge. Sustav je kriv. Rat je kriv. Tuđman, Račan, Todorić, Mamić, geografska pozicija, Balkan, Srbi, Hrvati, geni… Isprika ima do unedogled. Dokle to mislimo raditi?

depresija

Njemačka koja je od nas udaljena tek jednu noć vožnje iz rata je izašla kao gubitnik, poražena i devastirana strana, a za razliku od nas moral im je bio nizak jer su se morali očistiti od svog zla koje su počinili i taj novi ispravljeni stav su ugradili u svoju kolektivnu svijest. Kako su oni mogli okrenuti sve i postati bogata uspješna zemlja a mi i dalje tražimo neke isprike? Zašto i dokle? Sa mnom apsolutno i nikako ne rezonira da su „oni“ (bilo koji) bolji od nas – ili obratno. Svi smo mi isti i definiramo sebe, svoj okoliš (i svoju zemlju) s onim što i kako činimo.

Mogu pretpostaviti da ovo što pišem ljuti one koji krive druge jer nemaju dovoljno novaca, uspjeha, života. Izvolite. Izvlačite se i dalje na beskrupulozne gazde koji ne plaćaju svoje radnike, na slabu platežnu moć, nizak životni standard… I ne činite ništa! „Nisam ja kriv jer je moj gazda kreten“. Recimo to s prihvaćanjem spremni da će nam isto tako (identično) biti i sutra i gledajmo kako nam mladost odlazi u Njemačku i divimo im se i budimo ljubomorni jer „to su Nijemci“. Lako njima. Ma nemoj!

Dosta mi je isprika. Dosta mi je spajanja kraja s krajem. I meni je dosta. Umorna sam. Ali upravo zbog tog umora mi dođe da još žešće „napadnem“ sustav. Sustav je tu da služi nama a ne obratno. A to što je za promjenu potrebno izaći iz zone komfora – a nama se većinom ne da – samo ide u korist onima koji računaju s time da ćemo uz malo otpora pustiti da sve nekako prođe mimo nas.

E pa ja vas sve pozivam da se probudite. I sebe samu. I ja nekad pristajem na manje i „gutam“ kompromise. Ali često i ne. Pokušavam biti taj nositelj ili barem podržavatelj promjene.

Draga moja, želim ti svu sreću svijeta u tvom novom domu. Znam da ćete biti sretni i uspješni. Nadam se samo da ja isto to mogu biti i ovdje. I da postoji dovoljan broj onih koji će biti spremni u ovim uvjetima koji jesu reći: „Ok, sada je ovako. Ja želim bolje. I sve što radim bit će usmjereno na to.“

Ovo nije kolumna koja osuđuje one koje odlaze a pogotovo nije kolumna koja veliča bilo koju zemlju. Ovo je kolumna kojom vas pozivam da gdje god da jeste ne odustajete. Molim vas, ne spominjimo više sustav. Mijenjajmo ga. I ne zaboravimo da svaki sustav počinje od jednog po jednog čovjeka koji ga grade i većine koja ga kasnije uporno podržava i održava.
Ljubi vas nostalgična i prkosna Anita.

Piše: Anita Ratkić Šošić

anita ratkić šošić

Komentari