(KOLUMNA) LJETNI KLINCI I “STARCI”: U šetnji Mošćeničkom Dragom, nisam mogla ne uočiti gužvicu oko masažnog stola…

(KOLUMNA) LJETNI KLINCI I “STARCI”: U šetnji Mošćeničkom Dragom, nisam mogla ne uočiti gužvicu oko masažnog stola…

- in Kolumne
Foto: Ilustracija

Vjerojatno je svatko posljednjih godina uočio jednu od novotarija na našim plažama – masažu

Divan je to izum iako ga nikada nisam isprobala (barem ne na plaži).

Ponajviše zato jer nemam volje promijeniti plan u zadnji tren pa se umjesto izležavanja na suncu izležavati na nekakvom stolu natopljenom znojem i kremama za sunčanje, a možda i zato jer obično imam 30 kn u novčaniku (da me ne daj bože ne okradu), a ta masažica na plaži i nije baš jeftin sport.

Uglavnom, svaki put škicnem prema tim masažnim stolovima iz puke znatiželje, samo da vidim tko se to onako nauljen i znojan prepustio čarima masiranja.

I tako nedavno u opuštenoj šetnji Mošćeničkom Dragom, nisam mogla ne uočiti nekakvu gužvicu oko masažnog stola.

Oni zastori koji su obično navučeni, bili su širom rastvoreni, a na masažnom stolu – djevojčica od nekih 12 godina.

Roditelji ponosno snimaju svoje čedo koje je umorno od cjelogodišnjih briga i napora, dobilo svoju zasluženu masažu.

Foto: Ilustracija

Naravno, odmah su mi sinuli najcrnji mogući scenariji i razlozi zbog kojih bi uopće dvanaestogodišnje dijete trebalo masažu. Ali razloga za strah nije bilo.

Temeljem svega viđenog, riječ je o jednoj tipčnoj, pokondirenoj obitelji koja je eto, svom djetetu odlučila priuštiti nešto rezervirano samo za odrasle.

Razgaljeno i ponosno snimali su svoje dijete i ženu, koja je ne baš radosnog izraza lica, pristala sudjelovati u cijeloj toj šaradi, osjećajući se najvjerojatije prilično glupo.

Ali i to «glupo» očito kod nas ima svoju cijenu.

Zaista me neugodno iznenadila ta scena jer mi je jednostavno nepojmljivo i neprirodno to prenemaganje i silna želja roditelja da baš pod svaku cijenu gurnu svoje dijete u svijet odraslih. Pa bilo da je riječ o običnoj masaži na plaži.

Nedugo zatim, izležavajući se na svom ručniku, prisiljena sam slušati razgovor majke i njezine (opet) dvanaestogodišnje djevojčice. Da nisu pričale povišenim tonom, vjerojatno bih u onom polusnu, lijeno zaspala, ali nemoguće je kraj takvih razgovora spokojno utonuti u san.

Uglavnom, mala ogovara mami – tatu. Te kako je sebičan te kako ga nitko ne voli, ni ona, ni baka, ni Sandra, ni Ivan, ni Marko, ukratko, mrzi ga cijeli univerzum. Mama joj na svaku njezinu sljedeću rečenicu protiv oca odgovara : «Da ljubavi, tako je, ljubavi.»

U cijeloj toj paljbi po ocu, uočavam da mala mamu zove, «stara».

Ok, sad ću stvarno zvučati kao konzerva svih konzervi, ali pobogu s 12 godina ne zoveš mamu «stara».

Barem ne dok pričaš s njom.

U međuvremenu sam saznala da mala mrzi sve ljude koji nekoga nazivaju nadimcima, da mrzi svoju prijateljicu koja je taj tren na plaži, ali hvala bogu ne čuje taj razgovor i da ukratko, mrzi sve oko sebe. A mamičin odgovor na svu tu žuč, bio je jednostavan: «Da, ljubavi.»

Nakon prosipanja mržnje po cijelom svijetu i okolici, izvukla je svoju toaletnu torbicu, koja je onako, naoko, izgledala skuplje od svih toaletnih torbica koje sam imala u životu i krenula se trackati nekim kremama, kititi naušnicama i prstenjem, dok je majka ponosno i zaljubljeno gledala svoj produkt.

Onda joj je valjda sve skupa dosadilo i zatražila je, naravno, prijateljicu (koja je tu kako bi ispunjava princezine želje), da trkne po njezina oca.

Čisto me bilo strah tog lika kojeg mrzi cijeli svijet, ali tada se pojavio bucmasti čovječuljak, nježnih, benignih crta lica kojem je njegova ljubimica uputila najsrdačniji i najljupkiji osmijeh na svijetu i bacila mu se u zagrljaj.

Naravno, on nije ni slutio da ga je to milo biće do maločas ogovaralo, omalovažavalo, izrugivalo se i sve to uz blagoslov supruge i majke.

Lako je pretpostaviti kako stvari funkcioniraju u jednoj takvoj obitelji pa je, nakon svih onih uvreda, srdačan zagrljaj, bio sasvim logičan slijed događaja.

Poslije svega, djevojčica je odlučila da je za danas dosta kupanja i cijela se obitelj (uključujući i prijateljicu koju su valjda dovukli sa sobom da maloj ne bude ni sekunde dosadno) pokupila put Zagreba (oh, i taj dio o mržnji prema povratku kući morala sam stoički odslušati).

Plaža je za mene najinspirativnije mjesto na svijetu.

Samo na plažama možeš, htio ne htio, čuti nešto ovako.

Vidjeti djecu koju roditelji vode na masaže kako bi se valjda po povratku s ljetovanja mogli hvalisati svojim prijateljima na kakve su ih sve gluposti tijekom ljeta navikli, slušati s metra udaljenosti ribanje «stare» i «starog» kojem se oni objeručke prepuštaju i čuditi se što se to u posljednjih 20 godina dogodilo sa svijetom dok je moja generacija potajice, sa sigurne udaljenosti i šapćući, vlastite roditelje nazivala «starcima».

Piše: Tamara Šoić

Komentari