U ponedjeljak, 7. rujna počinje nova školska godina.
Voljeli ili ne voljeli školu, ti počeci su uvijek posebni, iako ponekad možda više znače roditeljima, bakama i djedovima nego djeci.
Bilo da je riječ o onom svečanom trenutku kojeg svi roditelji s nestrpljenjem i zebnjom iščekuju, trenutku kada će svog prvašića prvi put dovesti pred vrata osnovne škole i tamo ga ostaviti ili onom drugom, novom početku, koji nastupa 8 godina kasnije kada će sa strahom pustiti novopečenog srednjoškolca da sam kroči u jedan novi, ozbiljniji svijet u kojem ćemo mu mi, odrasli, svakim danom sve manje trebati.
U tim su počecima školskih godina pomiješane sve naše zebnje, strahovi i velika očekivanje, sve ono o čemu smo sanjali i čega smo se pribojavali i zbog toga su važni i zauvijek ih pamtimo, bilo da je riječ o našim ili počecima naše djece.
Nekad su u mom domu postojali rituali vezani uz početak nove školske godine.
Nekoliko dana ranije, mama bi posložila sve moje i sestrine udžbenike, naravno one stare koje bi naslijedili od generacije ispred nas, kupila u dućanu papir za zamotavanje knjiga, pripremila škare, selotejp i naljepnice.
Sestra i ja smo joj pomagale, dodajući i slažući hrpu udžbenika i radnih bilježnica i te su pripreme bile nekako svečane i trajale su gotovo čitav dan.
Danas takvo što više ne postoji.
Svojevremeno sam svojoj djeci pokušavala na isti način zamatati udžbenike, ali pojavom jednostavnijih načina zamatanja kao i pojavom običaja stalnog mijenjanja udžbenika, shvatila sam da je to besmislen posao.
Osim one duboko ukorijenjene navike da knjigu treba čuvati, svi su ostali razlozi zbog kojih udžbenike treba zamotavati, odavno pali u vodu.
Izdavačke su se kuće u suradnji s Ministarstvom dobrano potrudile nama roditeljima i djeci usaditi običaj nečuvanja udžbenika i kada usred školske godine ugledate potpuno raskupusanu čitanku hrvatskoga jezika, onu istu čitanku koju ste, ne tako davno, skupo platili, nemojte se ljutiti na svoje dijete.
Nije ono krivo.
Nekad smo mi, koji smo «čuvali» knjige, od starije generacije dobili jednake takve, sačuvane.
Oni šlampavi i neuredni, dobili bi udžbenike u lošijem stanju.
To im je bila kazna i pokazatelj kako se odnositi prema knjigama.
Današnja djeca nemaju takav odnos prema knjizi i nisu zbog toga kriva.
Štogod da radili s knjigom, sljedeće će godine dobiti novu ili u najgorem slučaju neku godina dana staru za koju nitko živ ne može sa sigurnošću tvrditi hoće li vrijediti za godinu dana, tj. ima li je smisla čuvati.
Puno se toga promijenilo u posljednjih 20-ak godina.
Uvedena je e-matica, e-imenici, roditelj u svakom trenutku može vidjeti svaku ocjenu svog djeteta, komunicirati s razrednikom na sve moguće načine, a najmanje živim kontaktom – i to izgleda svima odgovara.
Nedostatak vremena išao je na ruku svim ovim novotarijama ili su one rezultat tog nedostatka vremena …to sad više nije ni bitno.
Ali tu priča ne završava i ako je mijena negdje stalna i postojana, onda je to u obrazovnom sustavu pa je ove školske godine krenula strategija tog istog sustava, strategija koja bi trebala popraviti sve one nebuloze i suludosti osmišljene posljednih 20 godina.
No, pustimo stratege neka rade svoj posao, za kritiku će biti dovoljno vremena kada ga privedu kraju.
Dakle, početak je tu i od toga ne možemo pobjeći, koliko god ga se bojali ili odgađali.
Pokušajmo ga učiniti vrijednim sjećanja jer sjećat ćemo ga se željeli to ili ne.
Učenici, roditelji, bake, djedovi…sretan vam početak još jedne školske godine.
Škola nije bauk, ona samo ružno izgleda izvana, na prvi pogled.
Unutra je, usprkos našem, općepoznatom, hrvatskom, kritičkom razmišljanju, još uvijek jako puno dobrih ljudi koji vole svoj posao i raduju se počecima na jednak način.
Piše: Tamara Šoić
