SLOVENIJA NA EUROPSKOM TRONU: Njihov nastup na cijelom turniru obilježen je savršenstvom!

Trijumf Slovenaca, iako za mnoge iznenađujuć, nikako nije slučajan. Kokoškov je pokazao da uvijek ima spreman plan B, nešto što Aco Petrović definitivno nema

Košarkaši Slovenije osvojili su naslov europskih prvaka nakon što su u nedjelju u Istanbulu u finalu Eurobasketa pobijedili Srbiju sa 93-85 (20-22, 36-25, 15-20, 22-18). To je prva medalja za Sloveniju na europskim prvenstvima, i odmah zlatna.

Prvi su do osjetne razlike došli Slovenci koji su u drugoj četvrtini otišli na 11 koševa prednosti (41-30). Slovenci su držali komotnu prednost sve do polovice treće četvrtine, kada se ozlijedio Luka Dončić, uz Gorana Dragića, najbolji igrač Slovenije.

https://www.youtube.com/watch?v=LjAc9cr9XnM

Nakon toga Srbija je uhvatila priključak i u zadnju dionicu je ušla sa minusom od četiri koša (67-71), a 4:50 minute prije kraja susreta Srbija je prvi puta povela nakon dugo vremena (78-77).

U završnici susreta zbog bolova na slovenskoj klupi je ostao i Goran Dragić. No, tada se ukazao Klemen Prepelić koji se prometnuo u junaka, te je donio Sloveniji zlato.

Kod Slovenije Prepelić je upisao 21 koš, 4 skoka i 3 assistencije, dok je Goran Dragić ubacio 35 poena, a Anthony Randolph dodao je 11 koševa. U redovima Srbije najbolji je bio Bogdan Bogdanović sa 22 koša, a Milan Mačvan ubacio je 18.

Košarkaši Španjolske osvojili su broncu nakon što su u susretu za 3. mjesto pobijedili Rusiju sa 93-85 (45-28).

‘Prvo pa zlatno’ – slobodno možemo preoblikovati svima znanu poslovicu u slučaju slovenske košarke i njihovih odličja na velikim natjecanjima.

U spektakularnom balkanskom finalu Eurobasketa u istanbulskoj Sinan Erdem areni Slovenija je svladala Srbiju i osvojila naslov europskog prvaka i ujedno svoju prvu medalju na velikim natjecanjima. Epitet spektakularno ovdje ne stoji tek kako bi ukrasio početak rečenice, već služi svojoj svrsi. Jer finale između dvaju naših susjeda doista je sadržavalo – suprotno predviđanjima mnogih stručnjaka koji bi u finalu radije vidjeli Španjolsku, Italiju ili Francusku – sve elemente pravog sportskog spektakla.

Atmosfera je bila fantastična, zbroj koševa otprilike odgovara nekom NBA prosjeku (gdje četvrtine traju po 12 minuta), a uz to smo na parketu istanbulske dvorane vidjeli i neke druge elemente koje najjača košarkaška liga svijeta nudi gotovo svake večeri i koji je kvalitetom izdvajaju od ostatka svijeta. Spektakularno zakucavanje slovenskog wunderkida Luke Dončića još će se dugo vrtiti na sportskim kanalima, a iskusni playmaker Miami Heata Goran Dragić zabio je nevjerojatnih 35 koševa za manje od 29 minuta igre, što znači da je u prosjeku ubacivao više od poena po minuti. Uz to je skupio i tri asistencije i sedam skokova. Statistika je to koja doista kao da je u ovu priču zalutala iz neke NBA utakmice, dok se europska scena rijetko može pohvaliti ovakvim izvedbama.

Trijumf Slovenaca, iako za mnoge iznenađujuć, nikako nije slučajan. Njihov nastup na cijelom turniru obilježen je savršenstvom. U nezgodnoj skupini ostvarili su učinak pet od pet – rješenja za njih nisu imali Francuzi, Grci, Islanđani, Poljaci ni Finci, a u nokaut fazi pale su i Ukrajina, Latvija te možda i najveći favorit uoči natjecanja Španjolska.

S druge strane, Srbi su još jednom, po tko zna koji put, osjetili gorčinu poraza u posljednjoj utakmici turnira. Kad govorimo o najmodernijoj povijesti, na Eurobasketu 2009. nisu imali šanse u finalnom ogledu protiv Španjolske na vrhuncu moći, a ista priča ponovila se i 2014. na Svjetskom prvenstvu te prošle godine na Olimpijskim igrama u Riju – oba puta je ispred Srbije ostao tko drugi nego nedodirljivi SAD.

I dok se činilo da su Srbi nakon toliko patnje konačno dočekali svoj trenutak – između ljubavi, strasti i naboja koji bi se kod svakog igrača trebali pojaviti na spomen nacionalne vrste – stao je kapitalizam. Klubovi i nacionalne vrste sve češće su u sukobima jer uprave momčadi koje plaćaju svoje igrače ne žele da se njihovi članovi na početak sezone zbog reprezentativnih obaveza vrate umorni i/ili ozlijeđeni, što je sve češći slučaj u većini mainstream sportova. Srbiji su Eurobasket, između ostalih igrača, zbog klupskih obaveza i želje da što spremniji dočekaju nadolazeću sezonu, a možda i zbog direktnih zabrana, otkazali dotad stožerni članovi – Miloš Teodosić, Miroslav Raduljica i Nikola Jokić.

Jasno je da je i bez njih Srbija izuzetno snažna košarkaška sila – uostalom, njihov ulazak u finale turnira dovoljan je dokaz, no gubitak ključnih karika bio je prevelik udarac za Srbe i izbornik Đorđević u tek nekoliko mjeseci nije uspio uigrati alternativne opcije, barem ne dovoljno da se dokopa europskog trona. Oslonac momčadi postao je mladi, ali nedovoljno prekaljeni Bogdan Bogdanović, no njegov performans u finalu nije se mogao mjeriti s onim mnogo iskusnijeg Dragića.

https://www.youtube.com/watch?v=lhtJOfuk0CE

U oproštajnoj utakmici od reprezentativnog dresa Dragić je odigrao partiju iz snova. Posebna je priča playmaker Miamija, jer da bismo dobili širu sliku o njemu kao košarkašu i slovenskom reprezentativcu, svakako u obzir moramo uzeti i njegov odnos s aktualnim izbornikom Slovenije Igorom Kokoškovim.

U nedavnom intervjuu uoči samog početka Eurobasketa, Goran Dragić osvrnuo se na cjelokupnu karijeru. “Kad sam iz Olimpije 2008. godine došao u Phoenix, nisam mnogo igrao. Utakmice su prolazile, bližio se kraj sezone, a ja sam dobivao minutu, dvije po utakmici, iako sam u Sloveniji igrao odlično. Svake bih večeri pričao s ocem i govorio mu da se želim vratiti u Europu. Ipak, vjerovao sam u svoje sposobnosti i odlučio pričekati iduću sezonu, a dolaskom novog trenera počeo sam dobivati sve više prilika i u klubu su shvatili moju vrijednost”, rekao je Dragić.

Ono što Dragić nije spomenuo jest to da je iste godine kada je on došao u Phoenix, na mjesto pomoćnog trenera te franšize došao je upravo Igor Kokoškov. A on je možda odigrao i ključnu ulogu u Dragićevoj prilagodbi na najjaču košarkašku ligu svijeta i samim time njegovo punokrvno sazrijevanje. Devet godina kasnije, Kokoškov i Dragić zajedno su pokorili Europu.

Znao je slovenski stručnjak da će Dragićeva motivacija na njegovom posljednjem velikom natjecanju biti veća no ikad, no isto tako je znao da mora samopouzdanjem napuniti i ostatak momčadi. To se posebno vidjelo na samom kraju finala Eurobasketa. Dončić cijelo drugo poluvrijeme nije igrao zbog ozljede gležnja, a pred kraj utakmice zbog lakše je ozljede na klupu morao sjesti i Dragić, koji je dotad maestralno nosio svoju momčad.

U odsustvu dvije najveće zvijezde momčadi, učinilo se da Slovenija tone, Srbi su uspjeli povesti dva razlike i snovi Slovenaca bili su na rubu raspada. No, u tom trenutku eksplodirale su, uvjetno rečeno, rezervne snage reprezentacije. Prepelič je ubacio tri trice, a obrana predvođena Vidmarom i Blažićem zaključala je prilaze svom košu. Rješenje nije imao čak ni svemogući Bogdan Bogdanović. Kokoškov je pokazao da uvijek ima spreman plan B – nešto što Aco Petrović, nažalost svih nas, definitivno nije pokazao.

Igra hrvatske reprezentacije na ovom Eurobasketu svela se na individualne akcije dviju najvećih zvijezda momčadi, Bojana Bogdanovića i Darija Šarića. U skupini je to još dobro funkcioniralo, no prva slabija utakmica Šarića, koja se dogodila u osmini finala, rezultirala je potpunim raspadom sistema. Bogdanović je vukao, no to nije bilo dovoljno. Slavila je Rusija koja se osim sa fenomenalnim Švedom, ne može pohvaliti nekim zvjezdanim rosterom. Ipak, njihova momčad pokazala je da su im akcije brze, precizne i učinkovite, iako ih je organizirao čovjek kojem prirodna pozicija čak ni nije ona playmakerska, naime Šved u Khimkiju igra na poziciji krilnog šutera.

Teško je sad secirati igru hrvatske reprezentacije, no činjenica je kako stvari u Savezu jednostavno nisu posložene kako treba, a kad atmosfera koja okružuje momčad nije na najvišem nivou, to se mora odraziti i na parketu. Uz to, činjenica je kako Hrvatska mora prestati živjeti u prošlosti, jer današnja reprezentacija jednostavno nije na razini one momčadi iz 90-ih godina, iako nikako ne treba umanjiti perspektivu koja se već neko vrijeme nazire.

Uz dužno poštovanje Ukiću, Popoviću, Planiniću pa čak i Zubcu koji se zbog ranije spomenutih razloga nije odazvao, pozicije playmakera i centara jednostavno nam nisu pokrivene kao ostalim europskim reprezentacijama koje se redovito nalaze u samim završnicama velikih natjecanja, i što se prije pomirimo s time, to bolje za naše živce.

Da zaključimo, Slovenija je Eurobasket osvojila zahvaljujući sjajnom vođenju izbornika Kokoškova, sposobnošću i motiviranošću Gorana Dragića te ‘momcima iz sjene’, igračima od kojih se ne očekuju najveće stvari i koji često ni nisu u prvoj petorci. Kod Hrvatske su nažalost, u sjeni bili svi igrači osim Bogdanovića i Šarića, a doprinos takvih igrača zbog individualističkog pristupa svakoj utakmici, gotovo se nije ni osjetio.

Naša reprezentacija definitivno ima potencijala, no svaki napredak ostvaruje se malim koracima, a ne već standardnim najavama kako je ‘ovo naša godina’ i kako ‘Hrvatska od Dražena nije imala ovakvu generaciju’. Izjave su to i natpisi koji svakako stvaraju nepotreban pritisak kako na igrače, tako i na stručni stožer. Imamo potencijal koji iz tjedna u tjedan treba promatrati na klupskoj razini, njegovati i polako razvijati u skladu s njegovim mogućnostima. Do tog trenutka možemo samo čestitati Slovencima i – koliko god nam to ispod časti bilo – možda i pokušati nešto naučiti od njih.

Ivan Blažević

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari