Kolumna | (KOLUMNA) BEZ PUDERA „…nama je lepo, taman kako smo zaslužili!“

Photo: Ilustracija (Dusko Jaramaz/PIXSELL)

Depresija nakon godišnjeg odmora potvrđena je činjenica, negdje sam pročitala. Nije da mi uopće treba dokaz, ali lakše je znati kako se i drugima događa

No, ove godine nekako nisam imala vremena za depresiju jer je brzo nakon povratka na posao nastupio dugoočekivani početak školske godine.

I s njim novi-stari osjećaji koji se tako fino nadovezuju uz Lijepu nam našu.

Zašto dugoočekivani? „Škola za život“ počela je u nešto više od sedamdeset škola diljem države. Pozdravljam svaki pokušaj pomicanja s mrtve točke ovog našeg, zaostalog u vremenu, obrazovnog sustava. Još se danas ljutim kad se sjetim da sam u srednjoj iz informatike učila Pascal, ali nitko mi nije pokazao kako otvoriti mail dok nisam sama zatražila. Nisu smatrali bitnim. Od tada se redovito koristim Pascalom, naravno.

Foto: Matija Topolovec/Pixsell

Davno je to bilo, samo jedan primjer u moru ostalih.

Već mjesecima i mjesecima slušamo o kurikularnoj reformi, odnosno pilot projektu koji nije kompletna reforma, ali što ja o tome znam. Korak u pravom smjeru, svakako.

Moja „škola za život“

Moja „škola za život“ me naučila da u našoj državi baš ništa ne ide samo tako. Kako rekoh, mjesecima slušamo o promjenama koje bi trebale nastupiti . Nastava je počela, fale tableti, fale udžbenici, nema što ne fali – osim učenika i profesora. Imamo i SIM kartice. Kakav bi život bio bez SIM kartica koje možemo umetnuti u nećemo reći gdje točno jer drugdje ne možemo, pitam se.

Kaže pomoćnica ministrice kako nije presudno za ovo razdoblje imati sve ono što je učenike trebalo dočekati na klupama, ali sasvim nebitno.

Trebalo je biti tu. Opet, šta ja o ičemu znam, ali znam da me članak u Novom Listu u kojem stoji da se sredinom kolovoza znalo kako će biti problema s tabletima malo zaprepastio. Sredinom kolovoza? Ne znam tko točno nabavlja bilo šta sredinom kolovoza osim tonika za gin, ali lijepo je znati da nam vladajući toliko brinu o obrazovanju pa se nabava vrši u kolovozu. Za 3. rujan.

Sjedi, pet. „Škola za život“ Republike Hrvatske još se jednom pokazala točna.

Riba prve klase

Moram se nadovezati na nabavu i spomenuti kako sam na jednom od portala vidjela dokument za 2017. godinu u kojem stoji da su predviđeni troškovi Ureda predsjednice u toj godini za ribu bili mizernih 199.900 kn (bez PDV-a).

Riba prve klase je to bila, naravno. Svi znamo, dok porezni obveznici čekaju red na srdelicu koja se tradicionalno dijeli na Korzu ili uživaju u friganim lignjama, oni koji borave na Pantovčaku i Markovu trgu radije na njihov račun pojedu pokoju oradu, brancina i škampe.

Početak nove školske godine donio mi je povratak u stvarnost.

U riječke škole ulazi građanski odgoj. Napokon. Možda dobijemo djecu koja znaju o svijetu oko sebe puno više nego što smo mi znali. Izašla sam iz gimnazije i kad sam prvi put trebala napisati vlastiti životopis bio je to problem. Znala sam brojne skladatelje, slikare, psihologe, filozofe (i rijetke skladateljice, slikarice… shvaćate poantu), gljivice, trakavice i jednadžbe. Iako sam duboko prezirala matematiku i profesoricu iz matematike, tražila sam taj x u zadacima dužim od veličine prosječnog penisa hrvatskog muškarca kao djetelinu s četiri lista na bogatoj livadi.

Ali nisam znala kako kvalitetno napisati životopis.

Borba s vjetrenjačama

Oni koji su upravo krenuli u neku od riječkih škola preskočit će ovaj blam i biti svjesniji društva koje ih okružuje. Kažu da je godinama u Hrvatskoj priča ista ili slična.

Jedina nesposobnija skupina ljudi od vladajućih je oporba. Možda danas u klupama sjede kvalitetna oporba i kvalitetna vlast. Djeca koja znaju zašto je važno izaći na izbore jer je to moju generaciju zaobišlo. Moja generacija vjeruje kako je sve ovo borba s vjetrenjačama i nema smisla.

Vodila sam neki dan ovu raspravu s osobom koja tvrdi kako nema dati glas kome. Argument nad argumentima i ne možeš protiv njega.

Pokušala sam s onim barem izađi i prekriži listić, nije bitno. Izađi. Jer imaš pravo glasa. Ali šta se dogodi? Glasaš ili ne za nekoga tko ne dobije dovoljno glasova pa traži partnere u zločinu, ti se partneri raspadnu i sad su neki drugi partneri u igri i sve se izmiješa toliko da na kraju dobiješ miks kakvog u najluđem scenariju nisi sanjao.

Miks za koji nitko nikad nije glasao.

Možda…

Možda u klupama u kojima se od ovog tjedna sluša građanski odgoj sjede djeca koja neće za slučaj majke koja je prvog dana škole očajnički čekala i nije dočekala prozivku imena njezine prvašice (prekrasne, sretne i uzbuđene djevojčice s posebnim potrebama), okriviti pripravnicu.

Možda u klupama fakulteta koji počinju za mjesec dana sjede studenti koji će se uhvatiti u koštac s nepravdama, greškama, korumpiranosti i svemu s čim se sirotinja susreće svakoga dana u državnim/gradskim/županijskim/općinskim i inim institucijama.

Možda oni neće olako davati bespovratna sredstva nekome tko nikad nije zasadio ništa, a dati ih nekome tko ih stvarno treba.

Možda, zahvaljujući njima, Hrvatska više neće imati vlastodršce koji opravdavaju pucanje u kombi pun imigranata i ranjavanje djece. Neće opravdavati policijsko nasilje nad ljudima, bez obzira radilo se o osobi iz Klane ili Afganistana. Neće tjerati obitelj usred noći da hoda po pruzi ili uz prugu i time utjecati na tragičnu smrt njihove djevojčice.

Svi su oni nada su u bolje sutra. Ono sutra u kojem će se pozivati odgovorne na odgovornost, u kojem se neće zataškavati i prelaziti preko grešaka osoba koje sjede na foteljama. Upravo suprotno, možda će baš u njih upirati prstom, kao što bi trebalo. I maknuti svu gamad s pozicija. Oni će imati tu moć, ako je budu tražili i željeli.

Možda će današnji srednjoškolci maknuti i zatrti tragove lokalnih šerifa koji se ponašaju kao da je glavna žaba u bari i vlasnik te bare. Nije. Bara bi mogla postati jezero, a svaka žaba ima svoj kratki vijek trajanja.

Možda se među svima njima kriju pravnici koji će dignuti na noge ovaj apsurd i smijeh od travestije zvane pravosudni sustav. Ili liječnici koji će to isto učiniti za zdravstveni.

Možda među njima postoje oni koji već danas naslućuju tko bi mogao biti taj koji će jednog dana izroditi ideju da si frizerke, kozmetičarke, pituri, automehaničari i svi vlasnici malih tvrtki isplaćuju plaću od 10 000 kn mjesečno pa ga na vrijeme staviti na red.

Možda jedan ili jedna koji/a bude imao/la ured na Pantovčaku neće trošiti 200 000 kn godišnje na ribu prve klase dok mu/joj građani skupljaju boce po kontejnerima.

Nadam se da griješim

Vjerojatnije je, ipak, kako će većina njih kada napusti obrazovni sustav napustiti i državu. I društvo koje nije vrijedno da u njemu propadnu još generacije i generacije potencijala, znanja, sposobnosti i volje. Društvo u kojem se, istina, daju subvencije za stambene kredite mladima koji nemaju svoj krov nad glavom. Ali mladima od kojih rijetki mogu dobiti stambeni kredit jer ili rade za plaću s kojom si jedva mogu priuštiti mjesec dana normalnog života i bez te rate ili im ugovor na neodređeno dođe tek malo češće od Halleyevog kometa.

Vjerojatnije je, ipak, kako će oni koji ostanu biti djeca ili unuci osoba koje su od države ovo i napravile, uhljeba, kriminalaca i drugih visokopozicioniranih spodoba upitnog morala ili oni koji si ne mogu priuštiti čak ni to. I par nadobudnih.

Zato se svaki od ovih možda čini toliko mršav, sitan i nevjerojatan. Ako takvi i jesu među klupama, bit će dovoljno mudri i svoju sreću potražiti drugdje.

Nadam se da griješim.

Ima Đole stvar „Krivi smo mi“ koja savršeno opisuje našu situaciju.

Opisivala ju je i prije, ali nikad tako dobro kao danas. Ne znam ni koji bi stih točno izdvojila pa ću završiti njih par:

To nisu krivci primitivci
što su pokupili mast
korov nikne digod stigne,
ma svaka njima čast .

Krivi smo mi.
Otkud svi ti paraziti
što su nam zagustili
nemoj stari moj,
krivi smo mi
što smo ih pustili.
….. nama je lepo, taman kako smo zaslužili!

Bez pudera by Kira Nerys

Pročitajte i ostale kolumne “BEZ PUDERA”:

(KOLUMNA) BEZ PUDERA Porcija u Budvi i porcija na Koblerovom – pogodite gdje sam ostala gladna?

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Živimo u svijetu šupaka – evo u koje ih kategorije svrstavam!

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Imam prijateljicu koja ima fantastično dupe

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Muke po kupaćem kostimu…

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Ovo je hitno! Želi li netko kineskog hrčka s Marčelja?

(KOLUMNA) BEZ PUDERA „Jedna tegobna riječka priča (2)“: Ovo je priča o hrvatskom zdravstvu!

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Jedna tegobna riječka priča o jednom tegobnom pobačaju

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Gdje je nestalo ono muško u muškarcu?!

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Naučila sam se udahnuti nekoliko puta prije nego puknem

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Vrijeme je za promjene – počnimo živjeti s druge strane straha!

(KOLUMNA) BEZ PUDERA: Snježne gadosti

BEZ PUDERA „O, živote!“ – ovo je dovoljno da moj ionako osjetljiv probavni sustav natjera na povraćanje!

BEZ PUDERA Odj*b je lansiran: Evo malih stvari koje nam pojedu puno živaca!

BEZ PUDERA I mostarina za Krčki most je jedna od nepravdi oko nas. Ja sam izdvojila svoje, a vi dopišite vaše nepravde!

BEZ PUDERA Svim mojim bivšima: Hvala!

BEZ PUDERA Seks 1 na 1: Većina nas misli da smo eksperti za seks. Istina je drugačija…

BEZ PUDERA Na ovim prostorima: Nikada ne bi pogodili koji stih u meni budi nacionalni identitet – na najgori način

BEZ PUDERA Sreća je… Moja lista je prilično duga. A vaša?

Bez pudera –  Pismo profesorici „iz Peveca“ koja tvrdi: „Valjda vjerujete meni više nego spremačici!“

Bez pudera – ISTINA ILI MIT?! MUŠKO-ŽENSKA PRIJATELJSTVA

Bez pudera – PREVARA

Bez pudera – SEKS ILI POLJUBAC

Bez pudera – NAOČALE I KONJSKI REP

Bez pudera – TRIDESETE

Bez pudera – “AKO” PAROVI

Bez pudera – MUŠKARCI OD A DO Ž

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari